Perseverance postavio izvanzemaljski rekord u vožnji, i to većinom sam

Više od 90 posto svojih 45,22 kilometra Perseverance je birao put sam: stijene, jame i padine pred sobom procjenjivao je ugrađeni autopilot, a ne ljudi na Zemlji. S tim je zbrojem NASA-in rover 11. listopada 2026., na 2006. marsovski dan misije, oborio rekord svog prethodnika Opportunityja. Opportunity je po Marsu prevalio 45,16 kilometara.

Razlika je 60 metara, otprilike pola nogometnog igrališta. Zanimljivo je nešto drugo. Opportunityju je za taj put trebalo više od 14 godina, Perseveranceu pet i pol. A rani autopilot Opportunityja birao je put tek na 5 posto udaljenosti. Tri izvanzemaljska rekorda u prijeđenim kilometrima iz posljednjih pola stoljeća zajedno pričaju o tome kako su ljudi strojevima prepuštali volan. Neobično je da prvi rekorder i dalje ne zna vlastiti kilometraž: ovisno o tome tko računa, to je 37, 39 ili 42 kilometra.

Petero ljudi za ekranima kraj Simferopolja

Prvi rekord držao je sovjetski Lunohod 2. Njegov se sletni stupanj spustio u krater Le Monnier 15. siječnja 1973., a rover je na površinu izišao 16. siječnja. Njime se upravljalo iz centra za komunikaciju s dalekim svemirom kraj Simferopolja na Krimu, gdje je posada od petero ljudi gledala televizijski prijenos i slala naredbe gotovo u stvarnom vremenu.

Gotovo, jer je radiosignalu trebalo oko tri sekunde do Mjeseca i natrag, pa je vozač rezultat svakog skretanja vidio s zakašnjenjem. Između dviju naredbi stroj je ovisno o načinu rada mogao prijeći od 2,3 do 8,3 metra. To se odnosi na Lunohod 1, piše Mihail Malenkov, konstruktor njegova šasije, pozivajući se na vozača Vjačeslava Dovgana. Drugim se roverom upravljalo mnogo odvažnije nego prvim: Lunohod 1 je u 11 mjeseci prešao oko 10,5 kilometara, a Lunohod 2 u četiri mjeseca gotovo četiri puta više.

Jednom stroj nije htio prepustiti volan. Kad je 11. veljače 1973. rover nakon duge mjesečeve noći ponovno krenuo, posada je na ekranu ugledala krater točno ispred i poslala naredbu za zaustavljanje. Lunohod 2 nastavio je voziti. Stao je tek nakon treće takve naredbe. Krivac se pokazao kao ometač signala u radiosustavu, pa su operateri prešli na pričuvni.

Lunohod 2 radio je oko četiri mjeseca. Devetog svibnja uvezao se u krater, prašina je prekrila njegov solarni panel i radijator, a stroj se pregrijao. Početkom lipnja Sovjetski Savez objavio je da je program završen.

Najčudniji dio rekorda uslijedio je kasnije. Brojenje okretaja kotača dalo je 37 kilometara. Četrdesetak godina poslije kartografkinja Irina Karačevceva i kolege s MIIGAiK-a u Moskvi ponovno su ucrtali rutu na snimkama NASA-ine sonde Lunar Reconnaissance Orbiter i dobili oko 42 kilometra . Nakon razgovora ruskih i američkih istraživača brojka se ustalila na 39. Jedan stroj, jedna ruta, tri različita kilometraža.

Maraton planiran kao šetnja

Opportunity je na Mars sletio u siječnju 2004. i trebao je raditi 90 dana. “Nevjerojatno je to što je Opportunity trebao prijeći oko jedan kilometar i nikad nije bio zamišljen za udaljenosti”, rekao je voditelj projekta John Callas.

S Marsom se ne može razgovarati u stvarnom vremenu. Signalu je da stigne u jednom smjeru potrebno od 3 do 22 minute , ovisno o položaju planeta. Dok bi vozač ugledao stijenu, rover bi se već mogao prevrtati preko nje. Zato se marsovskim roverima upravlja drukčije. Ljudi proučavaju snimke, ucrtavaju rutu i jednom po marsovskom danu šalju paket naredbi. Opportunity je mogao sam zaobilaziti prepreke, istim jednostavnim autopilotom kao njegov blizanac Spirit, ali većinu odluka donosili su ljudi.

Do 2013. rover se približavao Lunohodu 2, a sovjetska brojka odjednom je djelovala klimavo. Glavni istraživač Steve Squyres priznao je da je stari rezultat od 37 kilometara procijenjen bez dobrih snimaka iz orbite i nije žurio s proglašavanjem pobjede. “Silno poštujemo ono što su Sovjeti 1973. uspjeli postići tehnologijom onoga doba”, rekao je. Opportunity je rekord preuzeo 27. srpnja 2014. s 40,25 kilometara. Tim je mali krater blizu svoje rute nazvao “Lunohod 2”.

U lipnju 2018. na Marsu se podigla globalna prašna oluja. Solarni paneli Opportunityja gotovo su prestali davati struju, a 10. lipnja rover se posljednji put javio kući. Misija je proglašena završenom u veljači 2019. Brojač kilometara stao je na 45,16, a taj je rekord potrajao više od osam godina.

Stroj koji misli u pokretu

Perseverance je sletio u krater Jezero 18. veljače 2021. Njegova se ruta određuje na Zemlji: ljudi na snimkama označuju točke kamo treba stići. Gdje će između njih postaviti svaki kotač, rover odlučuje sam. Njegov sustav AutoNav fotografira teren pred sobom i slaže snimke u 3D kartu na kojoj označuje opasne stijene i padine.

Ključna razlika od prethodnika zvuči prozaično. Curiosity vozi u ciklusu: snimi, razmisli, vozi, opet snimi. To je vozač u magli koji staje pred svakim zavojem. Perseverance čita cestu a da ne skida nogu s gasa. “Imamo sposobnost koju zovemo ‘razmišljanje u vožnji’”, objasnila je 2021. Vandi Verma, inženjerka JPL-a i vozačica rovera. “Rover razmišlja o autonomnoj vožnji dok mu se kotači vrte.” To razmišljanje odvija se na zasebnom ugrađenom računalu, koje je pomoglo i pri odabiru mjesta slijetanja.

Najveća brzina Perseverancea je oko 120 metara na sat. To je otprilike četrdeset puta sporije od čovjeka u hodu. No Curiosity postiže tek oko 20 metara na sat, a nakon 14 godina na Marsu do 11. listopada 2026. bilježi 38,07 kilometara.

Ponekad autopilot vidi više od ljudi. U ljeto 2023. Perseverance je prelazio polje gromada kraj brda zvanog Snowdrift Peak. Planeri su po snimkama iz orbite ucrtali rutu od 520 metara; rover je na kraju prešao 759 , zaobilazeći stijene koje se na orbitalnim snimkama nisu vidjele.

Ranije, u proljeće 2022., na ravnom dnu kratera prešao je 699,9 metara tijekom tri uzastopna marsovska dana a da mu putanju nitko na Zemlji nije ispravljao. Dana 19. lipnja 2025. rover je postavio rekord u jednom danu : 411,7 metara.

Sto kilometara na kotačima za dvadeset

Perseverance je projektiran za otprilike 20 kilometara vožnje. Njegovi vozači sada govore o drugoj granici. Mark Maimone iz JPL-a rekao je za Space.com da rover “izgleda doista spreman za ukupno do 100 kilometara”. Kotači su mu veći i čvršći nego Curiosityjevi, kojima su oštre stijene probijale površinu, a konstruktori su to uzeli u obzir. Testovi su pokazali da bi aktuatori upravljanja kotačima trebali izdržati još najmanje 60 kilometara.

Za Zemlju priča završava na neočekivanom mjestu. Ovdje se ljudi raspravljaju smije li se automobilu povjeriti raskrižje. Mars nije ostavio izbora: uz kašnjenje od dvadeset minuta joystick je beskoristan, pa je autopilot morao naučiti prelaziti preko stijena bez uputa. Godine 1973. ljudi su Lunohodu govorili koliko stupnjeva da skrene, a kad je zanemario naredbu za zaustavljanje, to je bio kvar. Perseveranceu se kaže kamo treba stići, a odluke na putu ugrađene su u njegov dizajn. Sljedećem roveru možda će se reći samo kamo da gleda. Tada će knjige rekorda dobiti pitanje koje danas zvuči kao šala: tko je vozio?