Nekoliko mjeseci prije kolovoza 2019. belgijski inženjer Bert Celis imao je u svom aerotunelu mladog biciklista Bjorga Lambrechta . Za njegov laboratorij bio je to rutinski posao: pronaći položaj i opremu koji vozaču uštede nekoliko vata. Zatim je 5. kolovoza, na trećoj etapi Toura Poljske, 22-godišnji Lambrecht sletio s ceste i udario u betonski propust. Nije ga bilo moguće spasiti.

„Pitao sam se zašto biciklisti uz kacigu još uvijek imaju tako malo zaštite”, prisjeća se Celis . U listopadu 2026. njegov je odgovor dospio na popis najboljih izuma godine magazina TIME. Riječ je o zračnom jastuku od oko pola kilograma koji se skriva u naramenicama biciklističkih hlača s tregerima i napuhne se za 100 milisekundi. Najčudniji dio priče je ipak nešto drugo. Čovjek koji je cijelu karijeru strugao grame i vate s vozača sad im želi objesiti dodatnu težinu. I tvrdi da je štoperica ne može primijetiti. Kako bi odlučio kada će se okinuti, jastuk je učen na arhivi tuđih padova koju čuva jedna belgijska novinska agencija.

Računovođa vata

Celis je po obrazovanju inženjer, a po zanatu aerodinamičar. Suosnivač je Flanders Bike Valleyja, flamanskog biciklističkog laboratorija izgrađenog oko aerotunela, a radio je s mnogim profesionalnim momčadima.

Posao nalikuje knjigovodstvu. Vozač sjedi na biciklu u struji zraka, senzori mjere otpor, a inženjeri pomiču lakat za centimetar ili mijenjaju tkaninu na ramenima. Pet vata smatra se ozbiljnim plijenom. Za takve mrvice momčadi naručuju posebne čarape, preoblikuju kacige i troše goleme novce na kotače.

Nakon Lambrechtove smrti Celis se obratio Samu Ratajczaku, koji je vodio istraživanje i razvoj u belgijskom proizvođaču opreme Bioracer i izgradio njegov aerotunel. Bioracer izrađuje trkaću odjeću, među ostalim i za profesionalne momčadi. U razdoblju 2020. – 2021. Ratajczak i studentski pripravnik za industrijski dizajn Stijn Vanvolsem razradili su koncept : zračni jastuk uvučen u naramenice običnih trkaćih hlača koji bi pri padu štitio vrat, prsa, leđa i bokove.

Koncept je radio. Kupci se nisu pojavili. Još 2024. Ratajczak, tada već voditelj vlastitog dizajnerskog studija, nazvao je tu zamisao mogućim prekretnicom za sigurnost vozača i priznao da su momčadi pokazale slab interes.

Kaciga izvučena smrću

Hladnoću pelotona lako je objasniti. Desetljećima se profesionalni biciklizam otimao svakoj zaštiti koja je koštala udobnosti ili brzine.

Godine 1991. Međunarodna biciklistička unija (UCI) pokušala je uvesti obveznu kacigu. Vozači su stupili u štrajk, a pravilo je odloženo. Vratilo se tek 2003., nakon što je kazahstanski vozač Andrej Kivilev pao bez kacige na Paris–Nice i sljedeći dan umro. UCI je tada proglasio kacige obveznima , no i to je bio kompromis: prva verzija pravila dopuštala je vozačima da skinu kacige na završnim usponima dužim od pet kilometara. Ta je rupa kasnije zatvorena.

Zaštitna odjeća prošla je jednako. Bioracer je rekao da može izraditi trkaću opremu koja ublažava najčešće ozljede pri padu. Vozači su, kako je izvijestio road.cc , više voljeli udobnost i brzinu na koje su navikli.

Pouka je takva da bi je shvatio svaki prodavač: u pelotonu se sigurnost prodaje samo ako ništa ne košta na štoperici. Upravo je tako Celis pokušao prodati svoj zračni jastuk.

Pola kilograma koje je nekoć obećavalo brzinu

U ožujku 2024., dok je sustav još bio prototip, Celis je rekao belgijskoj televiziji Sporza da jastuk dodaje 500 do 600 grama, otprilike jednu punu bidon-bocu. Profesionalci su ga dotad odbijali zbog brige za udobnost i težinu, pa je Celis odigrao aerodinamičarsku kartu. Vozač sa sustavom, rekao je, postaje „više u obliku suze”, a na ravnoj dionici pri 50 km/h razlika je iznosila 5 do 15 vata. „Dodatna težina tada je nebitna”, rekao je.

Pelotonu je to zvučalo primamljivo: zaštita uz bonus u brzini. Danas tvrtka govori oprezniji. U materijalima oko TIME-ova popisa razvojni tim obećava nešto drugo: jastuk ne utječe na aerodinamiku i gotovo je nevidljiv ispod dresa. Dobitak u vatima više se ne spominje, a nijedna od tih tvrdnji nije neovisno izmjerena. Postoji i druga rezerva: na planinskom prijevoju pola kilograma teži pola kilograma, ma kako glatko zrak opstrujavao oko njega.

Sam uređaj izgleda skromno. U malenoj torbici na leđima nalaze se elektronika i CO₂ patrona, a tanke cijevi od termoplastičnog poliuretana prolaze kroz naramenice.

Sustav ne pokriva glavu ni ramena, i to je namjerno. Ratajczak je objasnio da se vozač nakon pada mora moći vratiti na bicikl i dovršiti utrku. Zato se jastuk desetak sekundi nakon okidanja sam počinje ispuhivati i vraća se u naramenice. Za ponovnu upotrebu treba zamijeniti patronu i njezin upaljač, oko 35 € . Automobilski zračni jastuk, nasuprot tome, mijenja se u cijelosti.

Čemu uče tuđi padovi

Najteži dio zračnog jastuka nisu tkanina ni plin. Najteže je odlučiti kada ga okinuti.

Vozač baca bicikl na ciljnoj liniji, sprinter njiše stroj s jedne strane na drugu, gradski biciklist preskače rubnik. Ništa od toga nije pad, a senzoru je sve to nasilno. Lažno okidanje usred sprinta opasno je samo po sebi, a jastuk koji se ne otvori gori je od nikakvog jer rađa lažni osjećaj sigurnosti. Sporza opisuje logiku praga ovako: vozač koji samo kliže po asfaltu neće ga aktivirati, ali ako ga potom odbaci preko zaštitne ograde, okinut će se.

Algoritam Aerobaga izgrađen je na tuđim nesrećama. Belgijska novinska agencija Belga čuva golemu arhivu snimaka padova u utrkama, a razvojni tim propustio je te snimke kroz model umjetne inteligencije. Model je rekonstruirao kretanje tijela prema vidljivim zglobovima poput ramena, bokova i laktova, a te su putanje poslužile za podešavanje praga okidanja. Jednostavno rečeno, sustav je učio na padovima koje nitko nikada ne bi režirao za pokus.

Švedska tvrtka Hövding zna cijenu pogreške. Njezin zračni ovratnik za gradske bicikliste napuhivao se oko glave i prodavao kao zamjena za kacigu. U studenome 2023. švedska agencija za zaštitu potrošača zaustavila je prodaju modela Hövding 3 zbog nedostatka koji je mogao spriječiti da se ovratnik aktivira pri padu. Dana 21. prosinca 2023. tvrtka je podnijela zahtjev za stečaj . Sud je do tada suspendirao zabranu, ali je uprava odlučila da se tvrtka nakon mjesec dana bez prodaje ne može spasiti. Zračni se jastuk ocjenjuje po onom jednom putu kad se ne otvori.

Aerobag ulazi na isto tržište. Za gradske vozače osmislio je Aerobelt, pojas koji nosi isti modul pa se može nositi preko svakodnevne odjeće. Fundracer, fond koji ulaže u mikromobilnost, preuzeo je manjinski udio u tvrtki . Sustav još nije u prodaji. Suosnivač Aerobaga Quinton Van Loggerenberg cijenu procjenjuje na 700 – 850 € , više od dobre kacige, a manje od mnogih kompleta trkaćih kotača.

Zasad je pouka o Hövdingu teorijska. Sustav je prošao crash-testove s 3D-ispisanim figurama vozača , a kao sljedeći koraci navode se ljudski padovi na meka podloga za doskok i crash-test lutke. O tome koliko smanjuje ozljede u stvarnim nesrećama još nema objavljenih podataka.

Ponovno učenje padanja

Riječima, zanimanje se pojavilo već 2024. Celis je Sporzi rekao da je britanska momčad Ineos Grenadiers željela primijeniti jastuk, osobito nakon strašnog pada Egana Bernala, kad je u siječnju 2022. pobjednik Toura de France na treningu naletio na parkirani autobus.

Djelima, prva je sustav preuzela nizozemska momčad Picnic PostNL. Iza projekta stoji bivši profesionalac Piet Rooijakkers. Momčad se već bila obračunala sa žuljevima od asfalta odjećom otpornom na abraziju, a on je kao sljedeću metu naveo slomljena rebra, zdjelice i ključne kosti. Ideja je potekla iz Instagram videa sa zračnim jastukom za motocikliste, koji je Rooijakkersa doveo do Celisa. On očekivanja drži trijezno . Jastuk će spasiti ključnu kost samo ako mu vozač doista vjeruje i drži ruke uz tijelo, dok većina vozača pri padu ispruži ruke. Čini se da će vozači morati ponovno učiti padati. U 2026. Picnic PostNL i Visma–Lease a Bike dobili su sustave za trening, a talijanski proizvođač opreme Nalini uložio je u projekt s planovima za prve hlače s Aerobag certifikatom.

Celis nije sam u toj utrci. U proljeće 2026. Van Rysel, Decathlonov biciklistički brend, predstavio je trkaći kombinezon s ugrađenim zračnim jastukom: kombinezon zajedno s jastukom teži oko 700 grama, a jastuk se, prema riječima proizvođača, napuhuje za 60 milisekundi, gotovo dvostruko brže od Aerobagova. „U biciklizmu si morao birati između performansi i sigurnosti”, rekao je Van Rysel .

Jastuk u utrkama još nećete vidjeti. Početkom 2026. UCI je počeo okupljati proizvođače i laboratorije kako bi napisali norme za takve sustave, a dok ih nema, nitko ne može startati u utrci noseći ga. Celis se nada da će ga vidjeti u utrkama 2027.

Kaciga je u profesionalni biciklizam stigla kroz štrajk i kroz smrt koja je uslijedila dvanaest godina poslije. Celisovu jastuku nije potrebna nova tragedija. Treba mu vozač koji mu u padu vjeruje više nego vlastitim rukama.

U proljeće 2025. NASA-ini inženjeri oživjeli su skup potisnika koji se 21 godinu smatrao mrtvim. Nijedan od njih nije mogao doći ni blizu: potisnici su bili udaljeni 25 milijardi kilometara (15,5 milijardi milja). Naredba je putovala gotovo cijeli dan, a odgovor se vraćao gotovo jednako dugo. Taj stroj je Voyager 1. Star je 49 godina i ljudi ga još uvijek popravljaju.

Dana 18. studenoga 2026. Voyager 1 bit će 25,9 milijardi kilometara (16,1 milijardi milja) daleko od Zemlje. To je jedan svjetlosni dan: radiosignalu s naših antena trebat će punih 24 sata da stigne do njega. Nijedan ljudski objekt nikad nije bio tako daleko, kako ističe NASA . Jednostavno „čuješ li me?” putuje dan, a odgovor se vraća još jedan.

Jedan dan po razgovoru

Svjetlosni dan mjeri udaljenost, a ne vrijeme. To je put koji svjetlost prijeđe u 24 sata: 25.902.068.356 km. Svjetlost do Mjeseca stigne za 1,3 sekunde; posadi Artemisa II trebalo je oko tri dana.

Blizanac Voyagera 1, Voyager 2, ide drugom putanjom i oznaku od jednog svjetlosnog dana dosegnut će tek u studenome 2035.

Žarulja iz hladnjaka

Odašiljač Voyagera 1 daje oko 23 vata. JPL, NASA-in laboratorij koji vodi misiju, usporedio ga je sa žaruljom u hladnjaku. Dok taj tračak svjetla stigne do Zemlje, oslabi na manje od milijarditog dijela milijarditog dijela vata. Godine 2013. podaci s instrumenata stizali su brzinom od oko 160 bita u sekundi. Pri toj brzini preuzimanje jedne fotografije s pametnog telefona trajalo bi više od jednog dana.

Zato tako slabašan šapat mogu čuti samo goleme antene NASA-ine Mreže dubokog svemira. A odgovoriti može samo jedna antena u cijeloj mreži: DSS-43, tanjur od 70 metara kraj Canberre u Australiji. Od svibnja 2025. do veljače 2026. bila je isključena zbog nadogradnje, pa je tim u tom razdoblju do sondi mogao doprijeti samo u kratkim terminima u kolovozu i prosincu, kad se tanjur nakratko vratio u pogon.

Popravak naslijepo, 45 sati za jedan krug

Dana 14. studenoga 2023. Voyager 1 prestao je imati smisla. Još je slušao naredbe, ali umjesto izvješća o sebi i okolini slao je nečitljiv niz bitova. Početkom ožujka 2024. inženjeri su mu poslali naredbu „poke”: zahtjev da ispiše memoriju jednog od svoja tri računala, onog koje pakira podatke prije slanja. Taj je ispis otkrio uzrok . Oko 3 % memorije bilo je oštećeno, najvjerojatnije zato što je otkazao jedan čip i odnio dio softvera sa sobom. Nitko ne zna točno zašto. Možda je čip pogodila energetska čestica iz svemira. Možda se jednostavno istrošio nakon 46 godina.

Čip se tako daleko ne može zamijeniti, a nijedan slobodan blok memorije nije bio dovoljno velik da primi izgubljeni kod u komadu. Tim je zato razrezao kod na dijelove i poslagao ih po različitim kutcima memorije. Zamislite knjigu iz koje je istrgnuto poglavlje, a nigdje nema niza praznih stranica: poglavlje ponovno otisnete u komadima na stranicama koje su slobodne, a zatim ispravite svako „vidi stranicu N” u knjizi da se čitatelj ne izgubi. Prvi paket poslan je 18. travnja 2024. Uz 22,5 sata puta u jednom smjeru, odgovor je stigao 20. travnja: prvo čitljivo izvješće o stanju sonde nakon pet mjeseci. U svibnju je sonda ponovno počela slati znanstvene podatke.

Odašiljač koji šuti od 1981.

U listopadu 2024. inženjeri su zamolili Voyager 1 da uključi jedan od grijača. Struje je trebalo biti dovoljno, ali se uključio sustav zaštite od kvarova. Kad sonda povuče previše struje, taj sustav gasi sve što nije bitno. Prvo je spustio brzinu prijenosa podataka, a zatim isključio glavni odašiljač i prešao na pričuvni. Voyager 1 taj pričuvni odašiljač nije koristio za razgovor sa Zemljom od 1981., a njegov je signal puno slabiji. Tim nije bio siguran može li se na toj udaljenosti uopće čuti. Antene su ga ipak uhvatile, a do kraja studenoga sonda je bila natrag u redovnom radu.

Potisnici koji su 21 godinu bili mrtvi

Antena Voyagera mora cijelo vrijeme biti usmjerena prema Zemlji, pa se sonda veže na vodeću zvijezdu i malim potisnicima sama sebe pomiče. Primarni potisnici za valjanje na Voyageru 1 otkazali su 2004., kad su dva sićušna grijača koja trebaju ostala bez struje. Kvar je ocijenjen nepopravljivim i tim je prešao na pričuvni skup. Kako je rekao voditelj misije Kareem Badaruddin, tada vjerojatno nitko nije mislio da će Voyageri raditi još 20 godina. Todd Barber, voditelj pogona misije, to pamti ovako:

Do 2025. ostaci goriva taložili su se u cjevčicama pričuvnih potisnika i mogli su ih zapušiti već te jeseni. Inženjeri su sumnjali da stari grijači zapravo nikad nisu bili pokvareni. Greška u strujnom krugu mogla je jednostavno prebaciti sklopku u krivi položaj. Provjera te zamisli bila je riskantna. Ako bi se sonda tijekom testa predaleko odmaknula od vodeće zvijezde, potisnici bi sami opalili, a paljenje s hladnim grijačima moglo bi izazvati manju eksploziju.

Naredbe su poslane 20. ožujka 2025. Do sonde su putovale više od 23 sata. Zatim su podaci o tome što se dogodilo putovali natrag više od 23 sata. Kad su stigli, prvih 20 minuta pokazalo je kako temperature grijača naglo rastu. Uspjelo je. Inženjeri su slavili nešto što se tamo dogodilo gotovo dan ranije. „Bio je to tako veličanstven trenutak”, rekao je Barber. Vrijeme je bilo na izmaku. Šest tjedana poslije DSS-43, jedina antena koja Voyageru može slati naredbe, isključena je zbog nadogradnje.

Četiri vata godišnje

Napajanje na sondi dolazi iz radioizotopnih generatora, koji toplinu raspadajućeg plutonija pretvaraju u struju. Svaka sonda gubi oko 4 vata godišnje, otprilike šestinu onoga što daje onaj odašiljač od 23 vata, „žarulja iz hladnjaka”, pa tim jedan po jedan gasi instrumente prema popisu dogovorenom prije mnogo godina.

Prve su otišle kamere. Dana 14. veljače 1990. Voyager 1 snimio je „obiteljski portret” Sunčeva sustava, a na jednom kadru Zemlja je zauzela otprilike jedan piksel. To je slavna Blijeda plava točka. Trideset i četiri minute poslije kamere su zauvijek isključene kako bi se uštedjela energija za dugi put pred sondom.

Dana 17. travnja 2026. tim je ugasio instrument na Voyageru 1 koji je hvatao nabijene čestice i radio gotovo neprekidno od lansiranja 1977.

Od deset znanstvenih instrumenata sonda sada ima uključena dva : magnetometar i senzor plazmenih valova.

Voditeljica projekta Suzanne Dodd bila je izravna 2025.: bez gašenja instrumenata sonde bi vjerojatno imale struje tek za nekoliko mjeseci. Uz uštede možda će barem jedan instrument raditi i u 2030-ima. Nakon pola stoljeća u dubokom svemiru nitko ništa ne obećava.

Pitanje o jučerašnjem danu

Voyager 1 leti brzinom od gotovo 61.000 km/h (38.000 mph) prema zvijezdi Gliese 445. Za otprilike 40.000 godina proći će na 1,7 svjetlosnih godina od nje. Njegovi će generatori odavno ohladnjeti.

Ed Stone, koji je pola stoljeća vodio znanost Voyagera i umro 2024., rekao je da je uz Voyagere svaki dan dan otkrića. Od 18. studenoga svaki će od tih dana do Zemlje stizati s punim danom kašnjenja. Tim će za svaki novi kvar saznati najmanje dan nakon što se dogodi, a popravku će trebati još jedan dan da stigne. Jedno pitanje i jedan odgovor trajat će dva dana. Tako će od sada izgledati svaki popravak.