Najveći električni trajekt na utikaču ima snagu cijelog grada

16 megavata. Prema riječima Pabla Lópeza, koji vodi poslovanje Buquebusa u Colonia del Sacramentu u Urugvaju, otprilike toliko troši cijeli grad. Toliko isporučuju i dva punjača u tamošnjoj luci, a izgrađena su za jedan jedini trajekt. „To je snaga koja je potrebna cijeloj Koloniji, zato je morao biti izgrađen poseban dalekovod“, objasnio je López u jesen 2025., kad je počela ugradnja.

Trajekt se zove China Zorrilla, po urugvajskoj glumici koja je bila bliska prijateljica osnivača Buquebusa Juana Carlosa Lópeza Mene, a ujedno je i najveći brod na baterije ikad izgrađen. Dana 22. listopada 2026. počeo je komercijalnu plovidbu preko Rio de la Plate između Buenos Airesa i Colonije, a na prvom je putovanju prevezao više od 700 putnika. Sagradilo ga je australsko brodogradilište Incat. Pokazalo se da je izgraditi brod na baterije izvedivo. Teško je bilo sve oko njega. Trajekt je preko oceana stigao kao teret na palubi drugog broda, što i ne čudi: baterije mu traju tek oko sat i pol plovidbe. A na kopnu mu je trebala utičnica veličine grada.

Dvjesto pedeset tona u četiri prostorije

Trajekt je dug 130, a širok 32 metra. Prima 2100 putnika i 225 automobila, a ispod palube, u četiri odvojene prostorije za baterije, nalazi se 5016 baterijskih modula ukupne mase oko 250 tona. Pohranjuju više od 40 megavatsati. Incat tvrdi da je to četiri puta više od bilo koje dotadašnje baterije na brodu.

Četrdeset megavatsati lakše je zamisliti preko automobila. Ako veliki električni automobil ima bateriju od 75 kWh, trajekt nosi energiju otprilike njih 530. To je gruba procjena, ali razmjer je jasan: u utrobi vozi 225 automobila, a baterije nose naboj flote više nego dvostruko veće.

Prema Incatovoj procjeni, to je dovoljno za oko 90 minuta rada. Plovidba preko Rio de la Plate, duga oko 55 km, traje 75 minuta, pa se trajekt mora puniti nakon svakog putovanja, u objema lukama. Osam električnih motora pokreće osam vodenih mlaznih pogona, a dizelskog motora za pogon nema.

Prve je putnike najviše dojmila tišina. Prema pisanju Perfila, više od 700 ljudi na prvom prijelazu putovalo je bez buke motora i neugodnih mehaničkih vibracija. Direktor Incata Craig Clifford, koji je bio na brodu, upravo je to i očekivao: ljude će, rekao je, najviše iznenaditi to što poznate buke motora jednostavno nema.

Najbrži trajekt i njegov spori nasljednik

Buquebus ima očitu točku usporedbe. Prije broda China Zorrilla njegovo je najveće plovilo bio Francisco, također Incatov proizvod, poznat po brzini. Guinnessova knjiga rekorda vodi ga kao najbrži trajekt na svijetu, s 58,1 čvorom, odnosno oko 107 km/h. China Zorrilla prevozi dvostruko više ljudi od Francisca.

Novi je trajekt trebao biti sličan. Projekt iz 2019. imao je četiri motora na ukapljeni prirodni plin i trebao je postizati oko 37,5 čvorova. Potom je Buquebus zamolio brodogradilište da prouči inačicu na baterije, pa je 2023. projekt usred gradnje izmijenjen. Predsjednik Incata Robert Clifford nazvao je to namjernim skokom, a ne postupnim korakom: cijene goriva su se ljuljale, baterije su pojeftinile, a punjenje je postalo znatno brže.

López Mena to je sam rekao jednostavnije. „Kad se ukazala prilika da izgradimo električni brod, nismo htjeli čekati sljedeći. Htjeli smo da to bude ovaj“, rekao je u rujnu 2026.

Skok se platio brzinom: servisna brzina električnog trajekta ograničena je na 25 čvorova, oko 46 km/h, a razlika se lijepo vidi pored njegove dvije plinske braće.

Brod bi tehnički mogao ići brže, rekao je Pablo López, ali potrošnja energije postala bi prevelika. U vodi otpor raste brže od brzine, pa svaki dodatni čvor pojede nerazmjerno velik dio naboja.

Preko oceana na tuđoj palubi

Najveći električni brod na svijetu ne može sam prijeći ocean. Baterije mu dostaju za jedan kratak prijelaz, a put od Tasmanije do Urugvaja, prema pisanju Infobaea, vodio je morem više od 15 000 km.

Zato je trajekt putovao na drugom brodu. Poluuronjivi brod Black Marlin dug 217 metara spustio je teretnu palubu u rijeku Derwent kraj Hobarta, trajekt je namješten iznad nje, a balast je ispumpan kako bi ga podigao iz vode. Putovanje je trajalo oko 40 dana. Krenulo je mjesecima kasnije od plana jer je dolazak Black Marlina odgodio poremećaj u Hormuškom tjesnacu. Dana 12. rujna 2026. trajekt je isplutao s palube u urugvajskoj luci Nueva Palmira, a dva su ga tegljača otpratila do Colonije. U promet je ušao više od godinu dana nakon roka koji je brodogradilište dalo 2023.

Grad na utikaču

U ovoj priči dokovi znače koliko i sam brod. Za jedno plovilo Colonia je dobila punjače, novi kabel i trafostanicu za oko 20 milijuna dolara, a na kraju plaća operater, dijelom kroz buduće račune za struju.

Potpuno punjenje traje oko 40 minuta, prema Incatovoj procjeni. Pablo López kaže da se punjenje uklapa u izmjenu putnika. Trajekt se puni dok automobili silaze, a karte se provjeravaju, pa se vozni red jedva mijenja.

Za Urugvaj je takav kupac čak i koristan. Predsjednica UTE-a Andrea Cabrera podsjetila je publiku na predstavljanju trajekta da 98 % električne energije u zemlji dolazi iz obnovljivih izvora. López Mena objasnio je još 2024. da proizvodnja u Urugvaju ponekad doseže 120 % potražnje, a višak nema gdje pohraniti. Trajekt koji se puni nakon svakog prijelaza može dio tog viška pretvoriti u putovanja.

Što ovaj trajekt dokazuje, a što ne

Zasad dokazuje jedno. Veliki putnički trajekt može voziti na baterije po voznom redu, ako je ruta kratka, a obje obale imaju snažne punjače. Incat kaže da već gradi još tri električna trajekta, svaki dug 129 metara, za danskog operatera Molslinjen.

Duge rute još su izvan dosega, kao i otvoreni ocean. Pozivajući se na operatere, New Atlas navodi uštedu goriva od 4,5 milijuna dolara godišnje i rok povrata od pet do osam godina. To su projekcije, a ne rezultati. Čak ni Buquebus ne želi navesti točan doseg. „U praksi ćemo vidjeti stvarnu autonomiju. Na moru ona varira više nego na kopnu“, upozorio je Pablo López.

Putnicima je cijena karte važnija od bilo kojeg rekorda. U toj je cijeni sada struja cijelog grada povučena na doku, a cijenu te struje određuje opskrbljivač. Glavni dobavljač operatera nekad je bila naftna tvrtka. Sada je to mreža. López Mena to je shvatio još 2024., dok se brod još gradio. „Moram tražiti popust: s nižim troškovima možemo sniziti cijene“, rekao je tada.