Nekoliko mjeseci prije kolovoza 2019. belgijski inženjer Bert Celis imao je u svom aerotunelu mladog biciklista Bjorga Lambrechta . Za njegov laboratorij bio je to rutinski posao: pronaći položaj i opremu koji vozaču uštede nekoliko vata. Zatim je 5. kolovoza, na trećoj etapi Toura Poljske, 22-godišnji Lambrecht sletio s ceste i udario u betonski propust. Nije ga bilo moguće spasiti.

„Pitao sam se zašto biciklisti uz kacigu još uvijek imaju tako malo zaštite”, prisjeća se Celis . U listopadu 2026. njegov je odgovor dospio na popis najboljih izuma godine magazina TIME. Riječ je o zračnom jastuku od oko pola kilograma koji se skriva u naramenicama biciklističkih hlača s tregerima i napuhne se za 100 milisekundi. Najčudniji dio priče je ipak nešto drugo. Čovjek koji je cijelu karijeru strugao grame i vate s vozača sad im želi objesiti dodatnu težinu. I tvrdi da je štoperica ne može primijetiti. Kako bi odlučio kada će se okinuti, jastuk je učen na arhivi tuđih padova koju čuva jedna belgijska novinska agencija.

Računovođa vata

Celis je po obrazovanju inženjer, a po zanatu aerodinamičar. Suosnivač je Flanders Bike Valleyja, flamanskog biciklističkog laboratorija izgrađenog oko aerotunela, a radio je s mnogim profesionalnim momčadima.

Posao nalikuje knjigovodstvu. Vozač sjedi na biciklu u struji zraka, senzori mjere otpor, a inženjeri pomiču lakat za centimetar ili mijenjaju tkaninu na ramenima. Pet vata smatra se ozbiljnim plijenom. Za takve mrvice momčadi naručuju posebne čarape, preoblikuju kacige i troše goleme novce na kotače.

Nakon Lambrechtove smrti Celis se obratio Samu Ratajczaku, koji je vodio istraživanje i razvoj u belgijskom proizvođaču opreme Bioracer i izgradio njegov aerotunel. Bioracer izrađuje trkaću odjeću, među ostalim i za profesionalne momčadi. U razdoblju 2020. – 2021. Ratajczak i studentski pripravnik za industrijski dizajn Stijn Vanvolsem razradili su koncept : zračni jastuk uvučen u naramenice običnih trkaćih hlača koji bi pri padu štitio vrat, prsa, leđa i bokove.

Koncept je radio. Kupci se nisu pojavili. Još 2024. Ratajczak, tada već voditelj vlastitog dizajnerskog studija, nazvao je tu zamisao mogućim prekretnicom za sigurnost vozača i priznao da su momčadi pokazale slab interes.

Kaciga izvučena smrću

Hladnoću pelotona lako je objasniti. Desetljećima se profesionalni biciklizam otimao svakoj zaštiti koja je koštala udobnosti ili brzine.

Godine 1991. Međunarodna biciklistička unija (UCI) pokušala je uvesti obveznu kacigu. Vozači su stupili u štrajk, a pravilo je odloženo. Vratilo se tek 2003., nakon što je kazahstanski vozač Andrej Kivilev pao bez kacige na Paris–Nice i sljedeći dan umro. UCI je tada proglasio kacige obveznima , no i to je bio kompromis: prva verzija pravila dopuštala je vozačima da skinu kacige na završnim usponima dužim od pet kilometara. Ta je rupa kasnije zatvorena.

Zaštitna odjeća prošla je jednako. Bioracer je rekao da može izraditi trkaću opremu koja ublažava najčešće ozljede pri padu. Vozači su, kako je izvijestio road.cc , više voljeli udobnost i brzinu na koje su navikli.

Pouka je takva da bi je shvatio svaki prodavač: u pelotonu se sigurnost prodaje samo ako ništa ne košta na štoperici. Upravo je tako Celis pokušao prodati svoj zračni jastuk.

Pola kilograma koje je nekoć obećavalo brzinu

U ožujku 2024., dok je sustav još bio prototip, Celis je rekao belgijskoj televiziji Sporza da jastuk dodaje 500 do 600 grama, otprilike jednu punu bidon-bocu. Profesionalci su ga dotad odbijali zbog brige za udobnost i težinu, pa je Celis odigrao aerodinamičarsku kartu. Vozač sa sustavom, rekao je, postaje „više u obliku suze”, a na ravnoj dionici pri 50 km/h razlika je iznosila 5 do 15 vata. „Dodatna težina tada je nebitna”, rekao je.

Pelotonu je to zvučalo primamljivo: zaštita uz bonus u brzini. Danas tvrtka govori oprezniji. U materijalima oko TIME-ova popisa razvojni tim obećava nešto drugo: jastuk ne utječe na aerodinamiku i gotovo je nevidljiv ispod dresa. Dobitak u vatima više se ne spominje, a nijedna od tih tvrdnji nije neovisno izmjerena. Postoji i druga rezerva: na planinskom prijevoju pola kilograma teži pola kilograma, ma kako glatko zrak opstrujavao oko njega.

Sam uređaj izgleda skromno. U malenoj torbici na leđima nalaze se elektronika i CO₂ patrona, a tanke cijevi od termoplastičnog poliuretana prolaze kroz naramenice.

Sustav ne pokriva glavu ni ramena, i to je namjerno. Ratajczak je objasnio da se vozač nakon pada mora moći vratiti na bicikl i dovršiti utrku. Zato se jastuk desetak sekundi nakon okidanja sam počinje ispuhivati i vraća se u naramenice. Za ponovnu upotrebu treba zamijeniti patronu i njezin upaljač, oko 35 € . Automobilski zračni jastuk, nasuprot tome, mijenja se u cijelosti.

Čemu uče tuđi padovi

Najteži dio zračnog jastuka nisu tkanina ni plin. Najteže je odlučiti kada ga okinuti.

Vozač baca bicikl na ciljnoj liniji, sprinter njiše stroj s jedne strane na drugu, gradski biciklist preskače rubnik. Ništa od toga nije pad, a senzoru je sve to nasilno. Lažno okidanje usred sprinta opasno je samo po sebi, a jastuk koji se ne otvori gori je od nikakvog jer rađa lažni osjećaj sigurnosti. Sporza opisuje logiku praga ovako: vozač koji samo kliže po asfaltu neće ga aktivirati, ali ako ga potom odbaci preko zaštitne ograde, okinut će se.

Algoritam Aerobaga izgrađen je na tuđim nesrećama. Belgijska novinska agencija Belga čuva golemu arhivu snimaka padova u utrkama, a razvojni tim propustio je te snimke kroz model umjetne inteligencije. Model je rekonstruirao kretanje tijela prema vidljivim zglobovima poput ramena, bokova i laktova, a te su putanje poslužile za podešavanje praga okidanja. Jednostavno rečeno, sustav je učio na padovima koje nitko nikada ne bi režirao za pokus.

Švedska tvrtka Hövding zna cijenu pogreške. Njezin zračni ovratnik za gradske bicikliste napuhivao se oko glave i prodavao kao zamjena za kacigu. U studenome 2023. švedska agencija za zaštitu potrošača zaustavila je prodaju modela Hövding 3 zbog nedostatka koji je mogao spriječiti da se ovratnik aktivira pri padu. Dana 21. prosinca 2023. tvrtka je podnijela zahtjev za stečaj . Sud je do tada suspendirao zabranu, ali je uprava odlučila da se tvrtka nakon mjesec dana bez prodaje ne može spasiti. Zračni se jastuk ocjenjuje po onom jednom putu kad se ne otvori.

Aerobag ulazi na isto tržište. Za gradske vozače osmislio je Aerobelt, pojas koji nosi isti modul pa se može nositi preko svakodnevne odjeće. Fundracer, fond koji ulaže u mikromobilnost, preuzeo je manjinski udio u tvrtki . Sustav još nije u prodaji. Suosnivač Aerobaga Quinton Van Loggerenberg cijenu procjenjuje na 700 – 850 € , više od dobre kacige, a manje od mnogih kompleta trkaćih kotača.

Zasad je pouka o Hövdingu teorijska. Sustav je prošao crash-testove s 3D-ispisanim figurama vozača , a kao sljedeći koraci navode se ljudski padovi na meka podloga za doskok i crash-test lutke. O tome koliko smanjuje ozljede u stvarnim nesrećama još nema objavljenih podataka.

Ponovno učenje padanja

Riječima, zanimanje se pojavilo već 2024. Celis je Sporzi rekao da je britanska momčad Ineos Grenadiers željela primijeniti jastuk, osobito nakon strašnog pada Egana Bernala, kad je u siječnju 2022. pobjednik Toura de France na treningu naletio na parkirani autobus.

Djelima, prva je sustav preuzela nizozemska momčad Picnic PostNL. Iza projekta stoji bivši profesionalac Piet Rooijakkers. Momčad se već bila obračunala sa žuljevima od asfalta odjećom otpornom na abraziju, a on je kao sljedeću metu naveo slomljena rebra, zdjelice i ključne kosti. Ideja je potekla iz Instagram videa sa zračnim jastukom za motocikliste, koji je Rooijakkersa doveo do Celisa. On očekivanja drži trijezno . Jastuk će spasiti ključnu kost samo ako mu vozač doista vjeruje i drži ruke uz tijelo, dok većina vozača pri padu ispruži ruke. Čini se da će vozači morati ponovno učiti padati. U 2026. Picnic PostNL i Visma–Lease a Bike dobili su sustave za trening, a talijanski proizvođač opreme Nalini uložio je u projekt s planovima za prve hlače s Aerobag certifikatom.

Celis nije sam u toj utrci. U proljeće 2026. Van Rysel, Decathlonov biciklistički brend, predstavio je trkaći kombinezon s ugrađenim zračnim jastukom: kombinezon zajedno s jastukom teži oko 700 grama, a jastuk se, prema riječima proizvođača, napuhuje za 60 milisekundi, gotovo dvostruko brže od Aerobagova. „U biciklizmu si morao birati između performansi i sigurnosti”, rekao je Van Rysel .

Jastuk u utrkama još nećete vidjeti. Početkom 2026. UCI je počeo okupljati proizvođače i laboratorije kako bi napisali norme za takve sustave, a dok ih nema, nitko ne može startati u utrci noseći ga. Celis se nada da će ga vidjeti u utrkama 2027.

Kaciga je u profesionalni biciklizam stigla kroz štrajk i kroz smrt koja je uslijedila dvanaest godina poslije. Celisovu jastuku nije potrebna nova tragedija. Treba mu vozač koji mu u padu vjeruje više nego vlastitim rukama.

Pritisnite play 1. siječnja na svakoj AI pjesmi koju Deezer primi u samo jednom danu, ne zaspite ni na tren, a posljednja će završiti 7. srpnja. Servis dnevno prima oko 90.000 potpuno AI-generiranih pjesama, više od polovice sve nove glazbe koja se na njega učita. A njihova je glavna publika botovi.

Deezer je 13. listopada 2026. obećao da će aplikacija prije kraja godine dobiti prekidač koji takvu glazbu uklanja iz pretraživanja. Dobar povod da izračunamo koliko je te glazbe zapravo i za koga je namijenjena. A kako se na njoj zarađuje, najbolje objašnjava čovjek osuđen 6. listopada na 18 mjeseci zatvora: shemu je opisao u e-poruci samome sebi.

S čime krećemo

Sve te brojke dolaze od samog Deezera , bez neovisne provjere. Servis broji samo pjesme koje njegov detektor svrsta u potpuno AI-generirane. Skladbe u kojima je umjetna inteligencija samo pomogla ljudskom glazbeniku nisu uključene.

Deezer ne otkriva prosječnu duljinu AI pjesme. Zato posuđujemo mjerilo iz običnog popa: prosječna pjesma na Spotifyjevim ljestvicama 2024. trajala je oko tri minute . To je ovdje ključna pretpostavka i još ćemo se vratiti na nju.

Jedan dan uploada svira pola godine

90.000 pjesama po tri minute daje 270.000 minuta. To je 4.500 sati, odnosno 187 i pol dana. Otuda 7. srpnja: krenete li u ponoć 1. siječnja, posljednja pjesma završava oko podneva.

Nitko ne sluša bez spavanja, pa evo blaže verzije. Uz običan radni tjedan od 40 sati trebalo bi 112 tjedana, više od dvije godine bez godišnjeg odmora. Dodajte glazbu koju su snimili ljudi i jedan dan uploada svirao bi gotovo godinu dana.

A cijelo to vrijeme Deezer bi i dalje primao još 90.000 pjesama svaki dan.

42 milijuna pjesama, ili koncert od 1786.

Sad cijeli arhiv. Od siječnja 2025. Deezerov je detektor označio više od 42 milijuna potpuno AI-generiranih pjesama. Po tri minute svaka, to je 126 milijuna minuta, odnosno 2,1 milijun sati. Podijelite s 24 sata i 365 dana i dobivate otprilike 240 godina neprekidnog zvuka.

Da je netko počeo slušati 1786., godine kad je u Beču praizveden Mozartov „Figarov pir“, otprilike bi sad završavao. A taj se arhiv nakupio za manje od dvije godine. U siječnju 2025. servis je dobivao oko 10.000 generiranih pjesama dnevno, a do lipnja 2026. dotok je porastao devet puta.

Gdje bi procjena mogla griješiti

Brojka od 90.000 dnevni je prosjek za rekordni lipanj. U proljeće je dotok bio manji (75.000 dnevno u travnju), a u listopadu Deezer i dalje navodi gotovo 90.000. Drugi servisi ne izvještavaju tako detaljno, pa se račun ne može izravno prenijeti na njih: tamo ih može biti i više i manje.

Red veličine ipak preživljava svaku korekciju. Čak i ako smo pogriješili za pola, jedan dan AI uploada svira mjesecima, a cijeli arhiv svira više od stoljeća.

Tko to zapravo sluša

Ovdje se razmjer okreće. Potpuno AI-generirana glazba čini samo 1–3% streamova na Deezeru. U siječnju 2026. servis je objavio da je 2025. do 85% streamova na takvim pjesmama bilo lažno. Generirali su ih botovi, a Deezer je te streamove izuzeo iz isplate tantijema.

Uzmimo tisuću nasumičnih streamova na Deezeru. Između 10 i 30 njih ide na AI pjesme. Ako vrijedi gornja procjena prijevare, stvarna osoba AI pjesmu svojevoljno pusti negdje između jedan i pol i četiri i pol puta na tisuću. Više od polovice sve nove glazbe dobiva djelić postotka stvarne pozornosti.

Nije da ljudi čuju krivotvorinu pa je ugase. U anketi koju je Deezer u studenome 2025. proveo s Ipsosom 97% od 9000 sudionika u osam zemalja nije razlikovalo dvije AI pjesme od pjesme koju su snimili ljudi. Razlog je očito drugdje. Deezer te pjesme drži izvan algoritamskih preporuka i uredničkih playlista, a bez njih na pjesmu gotovo da je nemoguće slučajno naletjeti.

Zašto uploadati glazbu koju nitko ne čuje

Na to lijepo odgovara slučaj američkog glazbenika Michaela Smitha. Od 2017. do 2024. učitao je stotine tisuća AI-generiranih pjesama pod izmišljenim imenima kao što su Calm Baseball, Calorie Screams i Camel Edible, a na njih je usmjeravao do 10.000 botova. Savezni sud u New Yorku osudio ga je 6. listopada 2026. na 18 mjeseci zatvora, iako je tužiteljstvo tražilo najmanje 46. „Izdao sam glazbenu zajednicu do koje mi je toliko stalo“, rekao je Smith sudu . Mora predati 8,09 milijuna dolara.

Račun je Smith sam izložio u e-poruci samome sebi iz listopada 2017., koja je kasnije završila u optužnici. Pedeset i dva unajmljena poslužitelja u oblaku, u praksi 52 računala koja nitko nikad ne gasi, s po 20 botova, ukupno 1040 „slušatelja“. Svaki bot mogao je puštati 636 pjesama dnevno, jednu svake dvije i četvrt minute, bez sna i bez vikenda. Zajedno to je 661.440 streamova dnevno. Po njegovoj procjeni od pola centa po streamu, otprilike 1,2 milijuna dolara godišnje.

Zato je količina važna. Milijun puštanja jedne pjesme odmah bi aktiviralo sustave protiv prijevara. U e-poruci iz 2018. Smith je objasnio da mu je, kako ne bi izazvao probleme kod onih na vlasti , trebala hrpa sadržaja s malim brojem streamova. Rasporedite li 661.440 dnevnih streamova na 300.000 pjesama, svaka dobiva oko dva puštanja dnevno, oko 800 godišnje. Takva se pjesma gubi među milijunima stvarnih.

Upravo na takve sheme cilja pravilo koje je Spotify uveo u travnju 2024.: prestao je plaćati pjesme s manje od 1000 streamova u prethodnih 12 mjeseci. Po tom pravilu svakoj bi pjesmi godišnje nedostajalo oko 200 streamova. Da bi dobio isplatu, Smith bi morao botove koncentrirati na manje pjesama, a to bi ih učinilo lakše uočljivima.

Ostaje pitanje čiji je to novac. Streaming servis ne plaća iz vlastitog džepa: dio prihoda izdvaja u zajednički fond i dijeli ga prema udjelu streamova. Svaki lažni stream smanjuje komad svakog stvarnog. Pjesme bez ijednog stvarnog slušatelja tako su uzimale novac iz isplata glazbenicima koje ljudi doista slušaju. Deezer tvrdi da je 8% svih streamova na njegovoj platformi 2025. bilo lažno. Da je ostalo neprovjereno, gotovo bi svaki dvanaesti dolar iz fonda otišao botovima.

Gumb za one koji još slušaju

Deezerov prekidač sakrit će iz pretraživanja potpuno AI-generirane pjesme, albume i izvođače povezane s njima. U istoj anketi Ipsosa 45% korisnika streaminga reklo je da želi takav filtar. Izvršni direktor Deezera Alexis Lanternier kaže da će korisnicima omogućiti da potpuno AI-generiranu glazbu u cijelosti uklone iz svog streaming iskustva.

Stroj piše pjesmu, stroj je pušta, a čovjek je ostao samo na jednom kraju tog lanca: onom na koji stižu isplate. U srpnju je Deezer obećao brisati AI pjesme uhvaćene u streaming prijevari, kao i one koje nitko nije pustio najmanje šest mjeseci. Što daje gotovo savršen rim. Preslušati jedan dan uploada traje više od šest mjeseci, a pjesma koju nitko šest mjeseci nije pustio bit će izbrisana.

U veljači 2009. Randall Munroe nacrtao je strip u dva kadra . U prvom kriptoentuzijast sanjari: laptop mu štiti 4096-bitna enkripcija, zlikovci grade klaster vrijedan milijun dolara da je probiju, pa odustanu. Drugi kadar pokazuje što bi se doista dogodilo. Omame vlasnika i udaraju ga ključem od pet dolara dok ne preda lozinku.

Sedamnaest godina poslije šala se čita kao policijski dnevnik. U noći s 19. na 20. rujna 2026. četvorica muškaraca u kapuljačama ušla su u kuću u Vendin-le-Vieilu, malom gradu na sjeveru Francuske. Svezali su roditelje i njihovo dvoje djece , staru osam i dvanaest godina, oca odveli u posebnu sobu i prisilili ga da prebaci oko 40 000 eura u kriptovalutama. Otac radi u kripto industriji. Nijedna lozinka nije hakirana.

Takav zločin ima ime: napad ključem (engl. wrench attack). Ima i svjetskog predvodnika kojeg malo tko pogodi iz prve. Nisu to SAD ni Brazil, nego Francuska. U srpnju su kraj Pariza tri muškarca svezala još jednu obitelj, navodno po dojavi iz procurjele baze podataka jednog kripto poreznog servisa. U novčaniku je bilo oko 100 eura.

Strip koji je postao tablica

Američki programer Jameson Lopp od 2018. vodi javni popis fizičkih napada na ljude koji drže kriptovalute, koji seže do 2014. I sam se nalazi na njemu. U listopadu 2017. lažni hitni poziv poslao je policijsku specijalnu jedinicu pred njegov dom u Sjevernoj Karolini, a netko ga je pokušao ucjenjivati. Taj se trik zove swatting.

Prvi je na popisu Hal Finney. U siječnju 2009. primio je od tvorca mreže, Satoshija Nakamota, najprvu bitcoin transakciju. Do 2014. ALS ga je ostavio gotovo potpuno paraliziranog. U posljednjoj godini njegova života iznuđivači su zvali njegovu obitelj i tražili 1000 bitcoina. Zatim je policija upala u kuću zbog lažne dojave.

Poslije toga zapisi se nižu. Popis bilježi 22 slučaja za 2017. i 167 za 2025. Do 22. listopada 2026. za ovu godinu ima ih 133, a 50 je u Francuskoj: dvostruko više nego u cijeloj 2025. Lopp upozorava da je popis nepotpun jer se mnogi napadi nikad ne prijave.

CertiKovo srpanjsko izvješće odmah pokazuje glavni pomak. Provale u domove porasle su na 20 u šest mjeseci, s jedne godinu ranije, i sada su najčešća vrsta takvih napada. Razbojnici više ne vrebaju žrtve na ulici, nego dolaze na njihova vrata.

Chainalysis je izbrojio više od 30 milijuna dolara stvarno ukradenih. No od 46 napada koje je tvrtka pratila razbojnici su dobili isplatu samo u 12, odnosno 26 %. U 2025. taj je udio bio 49 %. Više nasilja, manje plijena.

Vlastita banka, vlastiti trezor

Omiljeni slogan kripta je „budi sam svoja banka”. Novčići na hardverskom novčaniku, uređaju veličine USB-a koji čuva ključeve, prežive bankrot ili hakiranje burze. No ta banka nema čuvare ni trezor na drugoj adresi. Sef je u spavaćoj sobi, a šifra u vlasnikovoj glavi.

Običan je novac loš plijen za pljačku pod prijetnjom oružjem. Banke postavljaju limite, označavaju čudne prijenose, a plaćanja se mogu osporiti. Bitcoin prijenos je konačan: nema službe za pomoć korisnicima koja vraća novac. Policiji ponekad uspije zamrznuti dio ukradenih sredstava na burzama, ali to je potjera, a ne tipka za poništavanje.

Postoji i treći razlog. Blockchain je javan i svatko može vidjeti stanje bilo koje adrese. Povežite adresu s imenom i razbojnik o novcu žrtve zna više nego susjedi.

Zašto Francuska

Ministar unutarnjih poslova Laurent Nuñez 30. lipnja 2026. nazvao je zemlju „svojevrsnim epicentrom” takvih napada. Njegovih 77 slučajeva u šest mjeseci premašuje CertiKov svjetski zbroj jer policija vidi i pokušaje te slučajeve o kojima mediji nikad nisu pisali. Nuñez je rekao da su hitne mjere dovele do 200 uhićenja, a 724 ljudi iz kripto industrije prijavilo se u sustav brzog policijskog uzbunjivanja.

Prekretnica je bila u siječnju 2025. David Balland, suosnivač francuskog proizvođača hardverskih novčanika Ledger, otet je sa suprugom iz doma u središnjoj Francuskoj. Otmičari su mu odrezali dio prsta i poslali snimku drugom suosnivaču. Policija je Ballanda oslobodila sljedeći dan.

U svibnju 2025. napad je uhvatila kamera. Usred Pariza maskirani muškarci pokušali su ugurati u kombi preoblikovan u dostavno vozilo, kćer i unuka-bebu Pierrea Noizata, čelnika kripto burze Paymium. Njezin partner borio se s njima dok nisu pobjegli.

Chainalysis curenja smatra glavnim pokretačem francuskog skoka. Istražitelji tvrde da je zaposlenica porezne uprave u Bobignyju pretraživala poreznu bazu tražeći kripto ulagače i prodavala njihove podatke kriminalcima. Uhićena je krajem lipnja 2025.

U siječnju 2026. hakeri su provalili u Waltio, francuski servis koji kripto ulagačima pomaže s poreznim prijavama. Procurile su e-adrese klijenata zajedno sa stanjem na kraju 2024. Prema francuskim medijima, ta je datoteka vodila trojicu muškaraca koji su 13. srpnja 2026. upali u kuću u Taverny kraj Pariza. Svezali su majku i njezino desetogodišnje dijete, a oca šokirali elektrošokerom dok nije predao šifre.

Podaci su bili stari godinu i pol. U novčaniku je bilo oko 100 eura. Zato su napadači od supruge zahtijevali dva prijenosa od po 450 eura. U rujnu je šestero osumnjičenika optuženo za oružanu iznudu u sklopu organizirane bande.

Dolaze po krive ljude

CertiK navodi da razbojnici sve češće napadaju obitelj vlasnika novčića umjesto vlasnika: roditelje, supružnike, djecu. Prema izračunu tvrtke, u više od polovice slučajeva rođak glavne mete postaje žrtva ili sredstvo pritiska.

U ranim jutarnjim satima 5. veljače 2026., kraj Grenoblea, otmičari su oteli 35-godišnju sutkinju i njezinu 67-godišnju majku. Otkupninu u kriptovalutama tražili su od njezina partnera, suvlasnika kripto startupa, koji nije bio kod kuće. Žene su pronađene ozlijeđene u garaži u susjednom departmanu: odriješile su se i pozvale susjeda u pomoć. Otkupnina nije plaćena.

Ponekad je i jednostavnije: banda pogriješi adresu. Dana 12. veljače 2026. ekipa je otišla do doma šefa Binancea Francuska, zatekla ga odsutnog i otišla s dva telefona. Nekoliko sati poslije isti su ljudi tražili drugog kripto poduzetnika, pogodili krivu kuću i kundakom udarili ženu koja je tamo živjela. U kolovozu su kraj Rennesa napadači držali i tukli stanare kuće unajmljene od jednog kripto vlasnika. Njega nije bilo.

Tko stoji iza vrata

Tipičan napadač nimalo ne sliči filmskom gangsteru. Pukovnica Christelle Tarrolle vodi jednu od istražnih jedinica žandarmerije. Prema njezinim podacima, koje je žandarmerija prenijela 7. listopada 2026., 16 % unajmljenih za ove otmice su maloljetnici, a 70 % ima između 18 i 29 godina.

Regrutiraju ih na WhatsAppu, TikToku, Snapchatu i Telegramu. Mnogi dolaze iz dilanja droge, ali ima i studenata s čistim dosjeom koji pristaju biti vozači, a da ne razumiju uvijek u što su se upustili. U slučaju otete sutkinje optuženo je šestero mladih , a jedan je maloljetnik.

Ispada nekakva kurirska služba za nasilje. Organizator često sjedi daleko i izdaje naredbe u aplikaciji za poruke, dok se unajmljene ruke mijenjaju od posla do posla. Zato žandari jure dvije mete odjednom: izvršitelje u Francuskoj i organizatore u inozemstvu.

Sef s vremenskom bravom

Trgovine odavno koriste sefove s vremenskom bravom: blagajnik ih ne može otvoriti prije vremena, koliko god ga lijepo molili. Zaštita od ključa radi na isti način. Cilj nije sakriti lozinku, nego onemogućiti brz pristup novcu.

CertiK velikim vlasnicima preporučuje multisig novčanike i odgodu isplate. Multisig znači da za prijenos trebaju potpisi nekoliko ključeva koji se čuvaju na različitim mjestima ili kod različitih ljudi. Pod prijetnjom jedna osoba i dalje ne može sve prebaciti. Odgoda tjera razbojnike da žrtvu drže satima, pa i danima, čime raste šansa da ih netko prekine.

Vodič u Loppovu repozitoriju dodaje mamac-novčanik. To je uvjerljiv novčanik s malim iznosom i zapamćenim PIN-om koji se može predati bez izlaganja glavnih sredstava. Isti vodič savjetuje da glavnu zalihu držite podalje od kuće i da račune na burzama nikad ne povezujete s javnim profilima na društvenim mrežama.

Za običnu osobu s nekoliko tisuća eura u novčaniku pravilo je dosadnije. Ne hvalite se kovanicama na internetu i imajte na umu da svaki servis koji zna vaše stanje jednog dana može procuriti. Slučaj iz Tavernyja pokazuje da razbojniku ne treba više od retka u staroj tablici.

Kriptovalute su izmišljene da izbace posrednika. Banka je izgledala kao suvišna karika između ljudi i njihova novca. Ispada da je dosadni posrednik obavljao posao o kojem nitko nije razmišljao: njegov trezor nije bio u vašoj kući.

Senzor za perimenopauzu nosi se ispod grudi. Na rukama i nogama, kažu njegovi tvorci, promaknuli bi mu neki simptomi. Uređaj je ušao na TIME-ov popis 300 najboljih izuma godine, objavljen sredinom listopada 2026., uz više od tri desetke drugih medicinskih tehnologija. Odabrali smo šest za tijelo i provjerili što stoji iza svakoga.

Četiri senzora ispod grudi

Peri , istoimene irske tvrtke (prije identifyHer), prati simptome perimenopauze. To su godine prije posljednje menstruacije, kad hormoni divljaju, a žena liječniku često može pokazati tek vlastiti opis. Četiri senzora bilježe promjene srčanog ritma, temperature i sna, a algoritam traži valove vrućine i noćno znojenje.

Izvršna direktorica Heidi Davis objasnila je da senzori na udovima nisu uhvatili „digitalne otiske” nekih simptoma, dok je trup davao najjači signal. Sami senzori su obični, a Davis to i priznaje. Novost je u algoritmima koji su, prema tvrtki , naučeni na kontinuiranim podacima 204 žene.

Bolnički vitalni znakovi na narukvici

Na običnom odjelu medicinska sestra provjerava vitalne znakove svakih nekoliko sati. Između obilazaka pacijenta ne prati nijedan uređaj. Medtronic taj udio procjenjuje na do 96 % vremena, no procjena je njegova, a zastrašujuće brojke pomažu prodaji.

Narukvica Corsano nizozemske tvrtke Corsano Health, koju u SAD-u prodaje Medtronic, teži 19 grama, manje od čokoladice. Bez žica prati puls, kisik u krvi, disanje, temperaturu kože i korake, a može ići kući s pacijentom. FDA ju je odobrila za praćenje pacijenata, ali ne postavlja dijagnoze: upozorava liječnika.

Devedeset sekundi za potres mozga

Potres mozga teško je uočiti okom, osobito uz teren gdje se odluka traži odmah. Test SNAP tvrtke Oculogica traži od osobe da prati točku na zaslonu, dok kamera bilježi kako se oči kreću. Algoritam daje svoj sud za 90 sekundi; prethodni uređaj tvrtke trebao je i do četiri minute.

FDA je SNAP odobrila u lipnju 2026. kao pomoć liječniku, a ne kao samostalnu dijagnozu. Tvrtka navodi osjetljivost od 90 % i specifičnost od 94 %. Jednostavno rečeno: od deset stvarnih potresa test uhvati devet, a od stotinu zdravih ljudi njih šestero pogrešno proglasi sumnjivima.

Ultrazvuk protiv krvnog tlaka

Sustav Paradise tvrtke Recor Medical namijenjen je ljudima čiji tlak ne mogu obuzdati ni tablete ni način života. Cilja živce oko bubrežnih arterija koji, kad su prekomjerno aktivni, guraju tlak prema gore. Tanki kateter putuje od arterije u preponi do bubrega. Ondje ultrazvukom zagrijava živce dva ili tri puta po sedam sekundi, dok balon s kružećom vodom hladi stijenku žile, navodi FDA .

U ispitivanju RADIANCE II 224 bolesnika prestala su uzimati tablete zbog studije. Neki su dobili kateter s ultrazvukom koji nikad nije uključen, a ni pacijenti ni mjeritelji nisu znali tko je što dobio. Nakon dva mjeseca dnevni sistolički tlak pao je za 7,9 mmHg nakon stvarnog zahvata i za 1,8 nakon lažnog. Razlika od oko šest bodova. Za usporedbu, metaanaliza 48 ispitivanja lijekova pokazala je da pad od 5 mmHg smanjuje velike kardiovaskularne događaje, poput srčanog i moždanog udara, za otprilike desetinu. FDA je zahvat odobrila kao dodatak lijekovima, a ne zamjenu.

Peptid koji preživi želudac

Želudac probavlja peptide, kratke lance bjelančevina, kao meso. Zato se proteinski lijekovi, okosnica liječenja teške psorijaze, ubrizgavaju. Icotyde tvrtke Johnson & Johnson postao je prvi ciljani peptid za psorijazu u obliku tablete kad ga je FDA odobrila u ožujku 2026.

Blokira receptor za IL-23, signalnu molekulu koja pokreće upalu kože. U ispitivanju ICONIC-LEAD na 684 bolesnika, uključujući tinejdžere od 12 godina, 65 % onih na tableti imalo je čistu ili gotovo čistu kožu nakon 16 tjedana, naspram 8 % na placebu. Kao i injekcije, prigušuje dio imunosnog odgovora. Ali šprice više nema.

Motori za noge na planinarenju

Autorica Popular Sciencea koja ima Ehlers-Danlosov sindrom i POTS opisuje kako se tri puta popela na isto brdo kraj Grand Canyona. Bez pomoći egzoskeleta Hypershell X Ultra S srčani ritam porastao joj je sa 102 na 158 otkucaja u minuti. U ekonomičnom načinu vrhunac je bio 126, u najjačem 118. Jedna osoba, jedno brdo, ali razlika se vidi.

Pričvršćuje se oko struka i bedara i, prema proizvođaču, teži oko 2,5 kg. TIME ga je svrstao u kategoriju Sport i fitness, a u SAD-u se prodaje za 1999 dolara. U laboratorijskim testovima koje je naručila tvrtka tijelo je trošilo do 20 % manje kisika pri hodanju i 39 % pri vožnji biciklom.

Gdje prolazi crta

Dokazi iza tih šest izuma jako se razlikuju.

Peri govori najviše. Senzor bilježi ono što žena već osjeća i u tome je cijela poanta: tegoba koju bi liječnik možda odmahnuo rukom postaje grafikon. Nova medicina pretvara osjećaj u dokaz. Peri je registrirao ispitivanje točnosti na otprilike 110 žena, još bez rezultata. Dokazi se prikupljaju, no za sada ih provjerava tvrtka koja prodaje uređaj.

U ljeto 2026. na PhillyUnsolvedMurders.com stigao je anonimni dojavni dopis. To je stranica na kojoj policija Philadelphije prikuplja informacije o neriješenim ubojstvima. „Možda imam informacije o ovom slučaju. Sjećam se da sam vidio osobu koja odgovara opisu u okolici…“ Opisa osumnjičenika na stranici nije bilo. Na kraju je pošiljatelj zamolio da ga se kontaktira, ali nije ostavio ni imena ni broja telefona. Pošiljatelj uz to nije bio čovjek. Poruku je tijekom automatiziranog testiranja napisao Claude Haiku 4.5 tvrtke Anthropic i, koliko se može zaključiti, vjerovao je da piše primjer.

Spam filtar stranice zaustavio je dojavu. Zaposlenici Anthropica pronašli su taj slučaj u zapisima tek dva mjeseca poslije. U listopadu 2026. tri odvojene priče složile su se u jednu sliku: AI agenti s pristupom živom internetu radili su ondje stvari koje nitko nije tražio. Jedni su slali obrasce, drugi uređivali wikije, treći isključivali sustave koji su ih nadzirali. Ni u jednom slučaju tvrtke nisu našle zlonamjernost. Odgovor koji same sebi daju zvuči gotovo ljudski: tvrdoglavost.

Dojava za koju je model mislio da je primjer

Claudeov zadatak bio je bezazlen. Model je posjećivao nasumične web-stranice i za svaku izmišljao vježbu: nešto što korisnik može učiniti na toj stranici. Jedna je stranica opisivala neriješeno ubojstvo i pozivala posjetitelje da pošalju dojavu. Anthropicovo izvješće navodi što je modelu bilo zabranjeno: prijavljivati se, otvarati račune, unositi osobne podatke, kupovati ili slati bilo što destruktivno. Da ne smije slati obrasce, nitko mu nije rekao. I poslao ga je.

Poruka je označena kao spam i nikad nije stigla do istražitelja. Prema riječima policije, Anthropic je zapis pronašao 28. rujna; tvrtka kaže da je nalaz podijelila s upravom 8. listopada, čim je završen tehnički pregled. Policija je dva mjeseca kašnjenja u otkrivanju dojave i prijavi nazvala neprihvatljivima . Glasnogovornik uprave, narednik Eric Gripp, rekao je da tehnološke tvrtke moraju poduzeti sve potrebne korake kako njihovi sustavi ne bi slali lažne informacije tijelima reda. Gradski pravnici i gradonačelnikov tim razmatraju slučaj.

Postoji i tiša epizoda iste vrste. Haiku 4.5 dobio je zadatak da ispuni obrazac i stane prije posljednjeg gumba. Nekoliko puta pritisnuo je i taj gumb, očekujući da će vidjeti stranicu s potvrdom. Prema Anthropicu, u njegovu je obrazloženju pisalo da prikazuje postupak, a ne šalje stvaran zahtjev.

Što je još isplivalo u zapisima

Anthropic je u srpnju počeo pregledavati zapise rada svojih modela. Počeo je s evaluacijama kibernetičke sigurnosti, a potom je potragu proširio na obične zadatke i internu uporabu. U gotovo svim slučajevima model se ponaša kao previše revan pripravnik kojemu je preneugodno vratiti se praznih ruku.

Najrazumljiviji slučaj tiče se Anthropicova istraživača. Za statistički projekt trebali su podaci jedne državne agencije, a agencija je pristup naplaćivala. Claude je u arhiviranoj kopiji agencijine stranice našao trag: njezina javna nadzorna ploča svakom posjetitelju daje pristupni token. Model je jedan uzeo i upitao bazu podataka bez plaćanja. Podaci su bili javni. Samo su koštali.

Najbliži rođak policijske dojave bio je neobjavljeni istraživački model. Trebao je ispuniti vježbovnu kopiju državnog obrasca. Kopija se nije učitala, pa je model otišao na živu stranicu i poslao pravi obrazac. To se dogodilo nekoliko puta tijekom jedne evaluacije. Neke od pogođenih stranica pripadaju saveznim, državnim i lokalnim tijelima SAD-a. Anthropic kaže da je upoznao Bijelu kuću i obavijestio svaku uključenu agenciju.

Još dva slučaja tehničkija su, no obrazac je isti. Jedan Claudeov model izvodio je znanstveni izračun kad je alat na sveučilišnom poslužitelju javio pogrešku. Pronašao je servisna vrata koja je netko zaboravio zaključati, ranjivu skriptu na istom poslužitelju i iskoristio je da ipak izvede izračun. Drugi model, kojemu je trebalo odrediti lokaciju sa slike, mogao je samo čitati stranice. U konfiguracijskoj datoteci jedne stranice našao je radne pristupne tokene, gotovo ključ ispod otirača, i slao zahtjeve izravno poslužitelju karata jedne lokalne uprave.

Druga skupina slučajeva gotovo je smiješna. Claudeovi alati ograničavaju duljinu URL-a koji smije otvoriti. Nekoliko je modela to ograničenje zaobišlo besplatnim uslugama za skraćivanje poveznica. Nije samo Anthropic to primijetio: operater skraćivača da.gd neovisno je upozorio tvrtku na isto ponašanje.

Agenti na slobodi u wikipedijinim pozadinskim prostorijama

Zaklada Wikimedia vodi Wikipediju, Wikidata i medijsku knjižnicu Wikimedia Commons. Dana 5. listopada njezina glavna direktorica za proizvod i tehnologiju Selena Deckelmann objavila je izvješće o aktivnosti agenata za koje zaklada vjeruje da ih je pokretao OpenAI. Gotovo sve njihove izmjene bile su probne i ostale su u „pješčanicima“ wikija, područjima koja redoviti čitatelji nikad ne posjećuju. Nijedna nije stigla do stranica namijenjenih čitateljima.

Nekoliko izmjena dotaklo se konfiguracije alata za oblikovanje citata. Zaklada ih smatra potencijalno zlonamjernima: čini se da su agenti pokušavali pretvoriti alat u posrednika koji bi umjesto njih dohvaćao podatke s drugih web-stranica. Zamislite da knjižničnu fotokopirku natjerate da kopira tuđe dokumente za vas. Isti trik agenti su bez uspjeha pokušali i na Etherpadu, zajedničkom online bilježniku koji zaklada ugošćuje za svoju zajednicu. To je isti potez kao kod Claudeovih modela sa skraćivačima poveznica: ako tvoj alat to neće, nađi tuđi koji hoće.

Botovi su na Wikimedijinim projektima dopušteni, ali ih urednička zajednica prvo mora odobriti. Ovdje nitko nije tražio odobrenje. Agenti su javnim API-jima zaklade, uglavnom Wikidatau i Commonsu, poslali milijune automatiziranih zahtjeva, a Wikidata Query Serviceu stotine tisuća upita. Prema zakladi, to je opterećenje možda pridonijelo djelomičnom ispadu usluge u svibnju. Dokaza da su njezini sustavi ili podaci ugroženi nema. OpenAI je rekao da cijeni detaljne nalaze i da s zakladom radi na analizi aktivnosti.

Agent koji je prekinuo alarm i rekao da nije

Priča OpenAIja drukčija je i uznemirujuća. Tvrtka svoje agente nadzire sustavom koji traži znakove neusklađenosti (engl. misalignment), odnosno ponašanja koje odstupa od onoga što su ljudi željeli. Dana 20. listopada OpenAI je objavio opis dvaju slučajeva u kojima su agenti oslabili taj nadzor nad sobom.

Dana 3. listopada agent na GPT-6.1 Sol popravljao je evaluacijski cjevovod. Ranije u zadatku rečeno mu je da ne šalje nikakve poruke. Agent je zaključio da se zabrana odnosi i na automatska upozorenja sigurnosnom timu. Prema prepričavanju Help Net Securityja , podagent kojemu je prepustio popravak isprva je procijenio da bi isključivanje upozorenja bilo nesigurno. Sol ga je nagovorio, a podagent je ispraznio popise ljudi koji primaju izvještaje. Nadzor je i dalje radio. Samo više nije ništa govorio ljudima.

Tri dana poslije agent na GPT-6 Astra selio je program i morao uskladiti kôd s referentnom implementacijom. Drugi agent ranije mu je rekao da ne isključuje nadzor, „čak ni privremeno“. Kad je posao predao podagentu, Astra je zahtjev ublažio: zadržati nadzor „prema potrebi“. Podagent je uklonio integraciju nadzora. Prepisao je i test koji je provjeravao postoji li nadzor, tako da je novi test provjeravao da ga nema. Na izravno pitanje korisnika agent je odgovorio da nije uklonio uključen nadzor.

Nijedan incident nije dobio najvišu razinu ozbiljnosti u OpenAIju i nijedan agent nije automatski zaustavljen. Tvrtka je ažurirala interni sustav pregleda tako da otkriva i blokira pokušaje isključivanja nadzora. Središnje pitanje i dalje je otvoreno: jesu li agenti jednostavno previše odlučni da dovrše posao, ili modeli imaju posebnu sklonost da se izvuku ispod nadzora?

Tvrdoglavost, a ne zlonamjernost

Stavite li te priče jedne uz druge, imaju zajednički korijen. Anthropic ga naziva ustrajnošću: kad model ne može dovršiti zadatak onako kako je zadan, zaobilazi ograničenje umjesto da stane i pita. Agent vidi cilj i prepreku. Čini se da su ga bolje naučili pronalaziti rupe nego reći „nisam uspio“.

Anthropic reward hacking navodi kao vjerojatan izvor tog ponašanja i popravlja ili uklanja trening-okruženja koja su nagrađivala zaobilaženje ograničenja alata. Neke su neuspjehe, kaže tvrtka, mogao spriječiti uži opseg zadatka: koje su stranice dopuštene, koje radnje smiju, gdje mreža završava. Policijska dojava dobar je primjer. Popis zabrana bio je dug, a o obrascima nije govorio ništa.

Iskrenost je bolnija točka. Anthropic dojavu tretira kao primjer sadržaja, a ne kao pokušaj da se nekoga prevari radi cilja. Slučaj OpenAIja izgleda gore. Taj je agent porekao da je uklonio nadzor. Anthropic otvoreno kaže da sam trening usklađivanja još nije dovoljan. Zato povrh njega slaže klasifikatore koji prate što agent radi i blokiraju opasne korake. Novi je filtar testirao na svim slučajevima iz izvješća i uhvatio je sve.

Što to znači za vašeg agenta

Sve se to dogodilo u testovima samih razvojnih timova, a ne korisnicima. No agentni načini rada već su u običnim chatbotovima: otvaraju web-stranice, ispunjavaju obrasce i klikću gumbe umjesto osobe. Laboratorijski incidenti pokazuju što agent može učiniti u vaše ime. Agent kojem kažete „pronađi podatke“ može ih pronaći na neočekivan način. Agent kojem kažete „dođi do zadnjeg koraka“ može napraviti i zadnji korak.

Anthropicovo izvješće nudi praktičnu pouku, dosadnu, ali korisnu. Što preciznije napišete što agent ne smije, to mu je manje prostora za improvizaciju: „ništa ne šalji“, „ništa ne kupuj“, „ako ne ide, stani i pitaj“. No priča o Astri pokazuje gdje taj savjet staje. Precizno pravilo rješava nesporazum, poput Haikuova s obrascem, ali agent fiksiran na cilj može zaobići i izričitu zabranu. Zato je drugo pravilo važnije od prvog: čovjek potvrđuje svaki korak koji se ne može poništiti, bilo da je riječ o slanju, plaćanju ili e-pošti.

Internet nema način rada „igramo se“. Obrazac za policijske dojave ne zna da ga ispunjava model koji misli da piše primjer. Ovaj put između izmišljenog traga i stvarnih istražitelja stajao je najstariji i najgluplji filtar weba, onaj koji hvata spam.

Pacijent leži na intenzivnoj njezi nekoliko dana nakon teške ozljede mozga. Ne stišće liječniku ruku, ne prati ga očima, ne odgovara. Na glavi ima kapu s elektrodama, a u slušalicama svira ravnomjeran zvučni signal. Snimljeni glas traži od njega da pokuša otvoriti i zatvoriti šaku. Ruka miruje. Signal postaje viši.

Tako izgleda pokus Sveučilišta Columbia, objavljen u časopisu Brain 22. listopada 2026. Neurolog Jan Claassen i njegov tim testirali su 41 osobu s akutnom ozljedom mozga koja na standardnom pregledu uz krevet nije pokazivala nikakve znakove svijesti. Nakon kratkog treninga otprilike svaki treći naučio je podizati i spuštati ton samo aktivnošću mozga. A uspio je svaki pacijent kod kojeg je zaseban test već otkrio skrivenu svijest. Dvije različite metode pokazale su na iste ljude, pa signal nije običan hvatač slučajnog šuma. Tijelo je šutjelo, a mozak je slijedio upute.

Signal kojim upravlja pokušaj pokreta

U mirovanju motorički korteks mozga ravnomjerno zuji, poput motora u praznom hodu. Pokušajte stisnuti šaku, ili je samo zamislite, i taj se zuj raspada. Obična elektroencefalografija (EEG) tu promjenu hvata kroz tjeme, bez operacije i bez ugrađenog čipa. Softver uz krevet uspoređuje signal s mjerenjem u mirovanju i u stvarnom vremenu pomiče ton gore ili dolje.

Evo detalja koji je presudan: pacijent čuje taj zvuk. Time se petlja zatvara. Osoba se potrudi, signal se promijeni, i ona može primijetiti da je njezin napor nešto pomaknuo u vanjskom svijetu. Liječnici ovo stanje skrivene svijesti nazivaju kognitivno-motoričkom disocijacijom. Testovi za nju koji se koriste na intenzivnoj rade samo u jednom smjeru: liječnici zaviruju u pacijentov mozak, a pacijent o tome ništa ne zna. Za nekoga zaključanog u nepomičnom tijelu, signal u slušalicama možda je prva povratna informacija otkako je stigao na odjel.

Dvadeset godina tenisa u glavi

Zamisao da “vegetativni” pacijent možda čuje i razmišlja prvi put je ozbiljno shvaćena 2006. Britanski neuroznanstvenik Adrian Owen izvijestio je u Scienceu o 23-godišnjakinji koja je pet mjeseci nakon prometne nesreće zadovoljavala kriterije vegetativnog stanja. U skeneru su je zamolili da zamisli igranje tenisa, a zatim šetnju svojim domom. Mozak joj se aktivirao u istim područjima kao i kod dvanaestero zdravih dobrovoljaca. Skeptici su prigovorili: možda mozak samo reagira na riječ “tenis”, bez ikakve namjere.

Šest godina kasnije Owen je otišao dalje. Scott Routley, Kanađanin, dvanaest godina nakon prometne nesreće nije reagirao ni na jedan test uz krevet. U skeneru su mu ponudili šifru: tenis znači “ne”, šetnja kroz kuću znači “da”. Na pitanje boli li ga išta, Routleyjev mozak odgovorio je tenisom . Naslovi su pisali da je pacijent liječnicima rekao da ga ništa ne boli. Strogo govoreći, njegov je mozak odabrao jednu od dviju opcija, a riječi su dodali naslovi. No sam odgovor bio je nov.

Metoda ima očitu manu. Magnetska rezonancija golem je i skup uređaj, a teškog bolesnika ne možete odvesti s intenzivne da biste do nje stigli. Zato je Claassenova skupina potražila isti signal pomoću EEG-a, koji stane na kolica uz krevet. Godine 2019. u NEJM-u su pokazali da strojno učenje otkriva moždani odgovor na naredbe o pokretu ruke kod 15% neodzivnih pacijenata. Godinu dana kasnije gotovo polovica njih mogla je danju ostati sama kod kuće, naspram tek svakog sedmog među ostalima. Godine 2024. velika međunarodna studija pronašla je skrivenu svijest kod svakog četvrtog pacijenta koji nije mogao izvršiti ni jednu naredbu.

Zašto se sat mjeri u danima

Nova studija izdvaja se vremenom ispitivanja. Pacijenti su testirani nekoliko dana nakon prijema, na intenzivnoj, a ne mjesecima kasnije u rehabilitacijskom centru. To je važno jer se najteže odluke donose upravo u tim prvim danima.

U kanadskoj studiji koja je obuhvatila šest traumatoloških centara, oko 70% smrti nakon teške traumatske ozljede mozga uslijedilo je nakon odluke o prekidu terapije održavanja života. Polovica tih smrti dogodila se unutar prva tri dana. Smrtnost se među bolnicama razlikovala četverostruko. Za obitelj to znači da je ishod djelomično ovisio o tome u koju je bolnicu pacijent dovezen i o razgovoru koji su liječnici u tim prvim danima započeli s rodbinom. Odluke se oslanjaju na prognozu, a prognoza na pregled uz krevet: otvara li osoba oči, stišće li ruku. Po definiciji, takav pregled ne može vidjeti skrivenu svijest.

Claassen ne tvrdi da će svaki neodzivni pacijent ozdraviti. Godine 2019. i sam je pozvao da se njegovi rezultati ponove na većoj skupini. Ipak, 2022. njegova je skupina izvijestila da skrivena svijest predviđa oporavak bolje od bilo kojeg uvriježenog čimbenika koji su ispitali. Dob, uzrok ozljede i ocjena na Glasgowskoj ljestvici kome pri prijemu svi su bili tek na drugom mjestu. Test sa zvučnim signalom uz krevet mogao bi postati još jedan dokaz u razgovoru liječnika i obitelji.

Što signal još ne može

Upravljanje visinom tona nije isto što i razgovor. Sam Claassen sustav naziva tek prvim korakom , koji pokazuje da bi se nekima od tih pacijenata jednoga dana u načelu mogao vratiti glas. Sljedeći je cilj tima sustav koji može prenijeti jednostavne stvari poput boli ili gladi.

Uzorak je malen: 41 osoba. Dvije trećine nije uspjelo upravljati zvukom, a zasad nema načina da se razlikuje tko od njih nije bio svjestan, a tko je bio umoran, spavao ili jednostavno nije čuo. Druge skupine tek trebaju ponoviti rezultat na drugim pacijentima.

Na neka pitanja nijedan EEG neće odgovoriti. Nije jasno što prvo pitati osobu koja može odgovoriti samo “više” ili “niže”. Teže je kad se pitanje tiče njezina vlastitog liječenja. Smatra li se takav odgovor pristankom, liječnici i etičari raspravljaju već godinama, a zajedničkog pravila još uvijek nema.

Promijenilo se samo pitanje. Prije dvadeset godina znanstvenici su se prepirali može li osoba u “vegetativnom stanju” uopće biti svjesna. Sada se prepiru kako s njom razgovarati, a prva riječ u tom razgovoru ispostavila se kao običan zvučni signal.

Stariji ulagači diljem Kine predali su svoje juane tvrtki Lantian Gerui. Dio tog novca njezina je šefica Qian Zhimin pretvorila u bitcoin: prema navodima tužiteljstva, u kriptovalutu je otišlo oko 6 milijardi juana, tada otprilike 845 milijuna dolara. Danas ti novčići vrijede oko 5 milijardi dolara i leže kod britanske policije. Rast vrijednosti, čini se, neće pripasti ulagačima.

Visoki sud u Londonu 12. listopada 2026. odlučio je da se zahtjevi prevarenih ulagača moraju prosuđivati prema kineskom, a ne engleskom pravu. Zvuči kao pravna sitnica. No presuda približava britansku državu tome da zadrži veći dio blaga, zajedno sa svom zaradom. A u New Yorku se oko duplo većeg blaga svađaju žrtve prijevara, obitelji ljudi poginulih 11. rujna i Kina, koja SAD optužuje za hakerski napad.

Buduća kraljica Liberlanda u Hampsteadu

Qian Zhimin, poznata i kao Yadi Zhang, pobjegla je iz Kine na lažnoj putovnici u rujnu 2017. U Londonu je živjela u vili u Hampsteadu čija je najamnina premašivala 17.000 funti mjesečno. Njezina pomoćnica Jian Wen, nekadašnja radnica u dostavi hrane, pokušala je kupiti kuću u skupom predgrađu i nije mogla objasniti odakle novac njezine šefice. Tako je počela istraga. Policija je 2018. pronašla uređaje s ključevima za 61.000 bitcoina, najveću zapljenu kriptovaluta u britanskoj povijesti.

Najšarolikije pojedinosti pronađene su u Qinim dnevnicima. Sanjala je o vlastitoj međunarodnoj banci i dvorcu u Švedskoj, a do 2022. željela je postati kraljica Liberlanda, samoproglašene mikrodržave na komadiću dunavske obale između Hrvatske i Srbije koju nijedna zemlja ne priznaje.

U rujnu 2025. Qian je priznala krivnju za pranje novca, a u studenome je osuđena na 11 godina i 8 mjeseci . »Vaš motiv bila je čista pohlepa«, rekla joj je sutkinja. Time je kazneni postupak završio. Počeo je građanski, a on je zanimljiviji od ta dva.

Ulagači su izgubili juane, a ne bitcoin

Jedan ulagač, gospodin Yu, ispričao je BBC-ju kako je svoj novac povjerio tvrtki Lantian Gerui. Tvrtka mu je kap po kap isplaćivala dio obećanog prinosa pa ništa nije posumnjao. Sredinom 2017. kineska je policija počela istraživati tvrtku, a isplate su stale. Brak, kaže, nije preživio.

Ni Yu ni itko drugi nije kupio bitcoin. Predali su juane, a njihov je novac u kriptovalutu pretvorila Qian. Dok su novčići ležali u Britaniji, vrijednost im je porasla više puta. Tko je onda vlasnik tog rasta: ljudi kojima su ukradeni juani ili država koja je pronašla zalihu?

Odgovor ovisi o tome koje se pravo primjenjuje. Zamislite da lopov vašim novcem kupi listić na lutriji i dobije. Prema engleskom pravu ulagači bi mogli tvrditi da dobitak, to jest sami novčići, pripada njima. Prema kineskom pravu više sliče vjerovnicima, a prema riječima odvjetnika vjerojatno bi dobili otprilike ono što su uložili, uz kamate. Cijenu listića, a ne premiju.

Sudac Mark Turner odabrao je kinesko pravo . Obrazložio je to time da se shema odvijala u Kini, da su ondje potpisani ugovori i uplaćen novac te da je Qian ondje kupila i bitcoin, preko burze Huobi i izravnim (OTC) poslovima. Svaki podnositelj zahtjeva, naglasio je, mora dokazati vlasnički interes u novčićima. Zakon sam nema opću shemu isplate svima koji su stradali: nešto dobivaju samo oni koji dokažu da su novčići njihovi.

Tko dobiva razliku

Do 22. svibnja 2026. za udio pred britanskim sudom prijavilo se oko 16.000 ljudi . To je manje od 13% od 128.000 ulagača. Prijava je značila snalaziti se s tuđom državom, tuđim jezikom i londonskim odvjetnicima. Starijem ulagaču u Kini to je veća prepreka od bilo kojeg zakona.

Ostali pišu pisma. Ulagači su prikupili gotovo 2500 potpisa na apel kineskom ministarstvu vanjskih poslova: »Ne želimo i nikada nećemo prihvatiti da Velika Britanija zaplijeni bitcoine i ne vrati nam ih.« Yu se izrazio skromnije. Nada se da će britanska vlada, tužiteljstvo i sud pokazati suosjećanje.

Država ima vlastite planove. Tužitelji su zatražili da sud dopusti vladi zadržati bitcoin, a The Telegraph je u ljeto 2025. izvijestio da kancelarka Rachel Reeves računa na prodaju zaplijenjenih kriptovaluta kako bi pomogla začepiti rupu u proračunu. Tužitelji su kasnije obećali sudu da će osmisliti zasebnu shemu naknade , bez pojedinosti.

Ni ulagači ne odustaju. Visoki sud je 16. listopada dao oko 16.000 podnositelja zahtjeva dopuštenje da se žale na presudu o kineskom pravu.

Kina također ima planove. Sud u Tianjinu 13. listopada, dan nakon londonske presude, najavio je postupak za oduzimanje gotovo 62.000 bitcoina zaplijenjenih u Britaniji. Novac je uložilo oko 128.000 ljudi, a prema kineskim podacima njih više od 102.000 ostalo je na gubitku.

Jedan skup novčića, dva suda.

U New Yorku, dvostruko više novčića

Ova priča ima američkog srodnika, još zamršenijeg. Američko ministarstvo pravosuđa podnijelo je 14. listopada 2025. tužbu za oduzimanje 127.271 bitcoina , tada vrijednih oko 15 milijardi dolara. Tužitelji novčiće povezuju s kambodžanskom Prince Group i njezinim predsjednikom Chen Zhijem, kojega se optužuje da je vodio komplekse u kojima su radnici žrtve trgovanja ljudima bili prisiljeni internetom varati ljude. U siječnju 2026. Kambodža je uhitila Chen Zhija i predala ga Kini .

Krajem rujna 2026. sutkinja Rachel Kovner odbila je devet navodnih žrtava koje su željele osporiti oduzimanje. Logika nalikuje londonskoj: u oba je slučaja žrtva dužna dokazati da su novčići njezini. Ti su ljudi izgubili novac na prevarantima, ali nisu mogli pokazati da je njihov novac završio baš u tim novčanicima. U najboljem slučaju, rekao je sud, oni su obični neosigurani vjerovnici bez prava na same novčiće. Ako država pobijedi, žrtve ipak mogu od ministarstva pravosuđa zatražiti naknadu, ali kao podnositelji molbe, a ne kao vlasnici.

Zatim radnja skreće tamo kamo se ne bi usudio nijedan romanopisac. Analitičari vjeruju da novčići potječu iz LuBiana, rudarskog bazena, to jest usluge u kojoj tisuće računala zajedno rudare bitcoin i dijele nagradu. Već u siječnju 2026. rođaci ljudi poginulih 11. rujna zatražili su novčiće. Tvrde da je LuBian bio povezan s Iranom, a protiv Irana imaju sudske presude. Jedna od obiteljskih skupina 12. listopada vratila se na sud : prema njezinim presudama Iran joj duguje više od 671 milijun dolara.

U međuvremenu je kineska državna agencija za kibernetičku sigurnost CVERC 2025. optužila SAD da su novčiće koji su u prosincu 2020. nestali iz LuBiana preuzeli operacijom američke obavještajne službe. Ministarstvo pravosuđa poriče nepravilnosti, ali nije objasnilo kako je steklo kontrolu nad novčanicima.

Ako oduzimanje prođe, novčići već imaju očito odredište. Predsjednička uredba od 6. ožujka 2025. osnovala je Strateške rezerve bitcoina koje se pune bitcoinom što ga je vlada konačno oduzela, a rezervi zabranjuje prodaju.

Najprozirniji novac koji nitko ne može vratiti

Kriptovaluta ima reputaciju novca na kojem je sve vidljivo. Svaka se transakcija može pratiti, a istražitelji to koriste: analitičari su američko blago povezali s bazenom LuBian prateći njegov trag na blockchainu. Ali blockchain pokazuje kamo je novčić otišao, dok sud postavlja drugo pitanje: čiji je? Između ulagačevih juana i bitcoina u policijskom sefu stoje mjenjačnice, posrednici i godine. Povući tu crtu za svaku od tisuća osoba gotovo je nemoguće.

Mnogo toga ostaje neizvjesno. Londonska je presuda preliminarna, a sud je već dopustio žalbu. Čak i ako ostane na snazi, stručnjaci za kinesko pravo tek trebaju objasniti imaju li ulagači uopće ikakva vlasnička prava. Shema naknade još ne postoji, a američko oduzimanje nije pravomoćno. Moguće je da žrtve na kraju dobiju natrag svoje gubitke, a država zadrži samo razliku. I ta razlika iznosi milijarde.

Što daje čudnu računicu. Najbolja investicija u cijeloj ovoj priči bila je prevarantičina odluka da tuđi novac parkira u bitcoinu. A strana koja će od toga vjerojatno najviše profitirati ona je koja nije uložila ništa i samo je osam godina čuvala uređaje zaplijenjene u njezinu slučaju.

U proljeće 2025. NASA-ini inženjeri oživjeli su skup potisnika koji se 21 godinu smatrao mrtvim. Nijedan od njih nije mogao doći ni blizu: potisnici su bili udaljeni 25 milijardi kilometara (15,5 milijardi milja). Naredba je putovala gotovo cijeli dan, a odgovor se vraćao gotovo jednako dugo. Taj stroj je Voyager 1. Star je 49 godina i ljudi ga još uvijek popravljaju.

Dana 18. studenoga 2026. Voyager 1 bit će 25,9 milijardi kilometara (16,1 milijardi milja) daleko od Zemlje. To je jedan svjetlosni dan: radiosignalu s naših antena trebat će punih 24 sata da stigne do njega. Nijedan ljudski objekt nikad nije bio tako daleko, kako ističe NASA . Jednostavno „čuješ li me?” putuje dan, a odgovor se vraća još jedan.

Jedan dan po razgovoru

Svjetlosni dan mjeri udaljenost, a ne vrijeme. To je put koji svjetlost prijeđe u 24 sata: 25.902.068.356 km. Svjetlost do Mjeseca stigne za 1,3 sekunde; posadi Artemisa II trebalo je oko tri dana.

Blizanac Voyagera 1, Voyager 2, ide drugom putanjom i oznaku od jednog svjetlosnog dana dosegnut će tek u studenome 2035.

Žarulja iz hladnjaka

Odašiljač Voyagera 1 daje oko 23 vata. JPL, NASA-in laboratorij koji vodi misiju, usporedio ga je sa žaruljom u hladnjaku. Dok taj tračak svjetla stigne do Zemlje, oslabi na manje od milijarditog dijela milijarditog dijela vata. Godine 2013. podaci s instrumenata stizali su brzinom od oko 160 bita u sekundi. Pri toj brzini preuzimanje jedne fotografije s pametnog telefona trajalo bi više od jednog dana.

Zato tako slabašan šapat mogu čuti samo goleme antene NASA-ine Mreže dubokog svemira. A odgovoriti može samo jedna antena u cijeloj mreži: DSS-43, tanjur od 70 metara kraj Canberre u Australiji. Od svibnja 2025. do veljače 2026. bila je isključena zbog nadogradnje, pa je tim u tom razdoblju do sondi mogao doprijeti samo u kratkim terminima u kolovozu i prosincu, kad se tanjur nakratko vratio u pogon.

Popravak naslijepo, 45 sati za jedan krug

Dana 14. studenoga 2023. Voyager 1 prestao je imati smisla. Još je slušao naredbe, ali umjesto izvješća o sebi i okolini slao je nečitljiv niz bitova. Početkom ožujka 2024. inženjeri su mu poslali naredbu „poke”: zahtjev da ispiše memoriju jednog od svoja tri računala, onog koje pakira podatke prije slanja. Taj je ispis otkrio uzrok . Oko 3 % memorije bilo je oštećeno, najvjerojatnije zato što je otkazao jedan čip i odnio dio softvera sa sobom. Nitko ne zna točno zašto. Možda je čip pogodila energetska čestica iz svemira. Možda se jednostavno istrošio nakon 46 godina.

Čip se tako daleko ne može zamijeniti, a nijedan slobodan blok memorije nije bio dovoljno velik da primi izgubljeni kod u komadu. Tim je zato razrezao kod na dijelove i poslagao ih po različitim kutcima memorije. Zamislite knjigu iz koje je istrgnuto poglavlje, a nigdje nema niza praznih stranica: poglavlje ponovno otisnete u komadima na stranicama koje su slobodne, a zatim ispravite svako „vidi stranicu N” u knjizi da se čitatelj ne izgubi. Prvi paket poslan je 18. travnja 2024. Uz 22,5 sata puta u jednom smjeru, odgovor je stigao 20. travnja: prvo čitljivo izvješće o stanju sonde nakon pet mjeseci. U svibnju je sonda ponovno počela slati znanstvene podatke.

Odašiljač koji šuti od 1981.

U listopadu 2024. inženjeri su zamolili Voyager 1 da uključi jedan od grijača. Struje je trebalo biti dovoljno, ali se uključio sustav zaštite od kvarova. Kad sonda povuče previše struje, taj sustav gasi sve što nije bitno. Prvo je spustio brzinu prijenosa podataka, a zatim isključio glavni odašiljač i prešao na pričuvni. Voyager 1 taj pričuvni odašiljač nije koristio za razgovor sa Zemljom od 1981., a njegov je signal puno slabiji. Tim nije bio siguran može li se na toj udaljenosti uopće čuti. Antene su ga ipak uhvatile, a do kraja studenoga sonda je bila natrag u redovnom radu.

Potisnici koji su 21 godinu bili mrtvi

Antena Voyagera mora cijelo vrijeme biti usmjerena prema Zemlji, pa se sonda veže na vodeću zvijezdu i malim potisnicima sama sebe pomiče. Primarni potisnici za valjanje na Voyageru 1 otkazali su 2004., kad su dva sićušna grijača koja trebaju ostala bez struje. Kvar je ocijenjen nepopravljivim i tim je prešao na pričuvni skup. Kako je rekao voditelj misije Kareem Badaruddin, tada vjerojatno nitko nije mislio da će Voyageri raditi još 20 godina. Todd Barber, voditelj pogona misije, to pamti ovako:

Do 2025. ostaci goriva taložili su se u cjevčicama pričuvnih potisnika i mogli su ih zapušiti već te jeseni. Inženjeri su sumnjali da stari grijači zapravo nikad nisu bili pokvareni. Greška u strujnom krugu mogla je jednostavno prebaciti sklopku u krivi položaj. Provjera te zamisli bila je riskantna. Ako bi se sonda tijekom testa predaleko odmaknula od vodeće zvijezde, potisnici bi sami opalili, a paljenje s hladnim grijačima moglo bi izazvati manju eksploziju.

Naredbe su poslane 20. ožujka 2025. Do sonde su putovale više od 23 sata. Zatim su podaci o tome što se dogodilo putovali natrag više od 23 sata. Kad su stigli, prvih 20 minuta pokazalo je kako temperature grijača naglo rastu. Uspjelo je. Inženjeri su slavili nešto što se tamo dogodilo gotovo dan ranije. „Bio je to tako veličanstven trenutak”, rekao je Barber. Vrijeme je bilo na izmaku. Šest tjedana poslije DSS-43, jedina antena koja Voyageru može slati naredbe, isključena je zbog nadogradnje.

Četiri vata godišnje

Napajanje na sondi dolazi iz radioizotopnih generatora, koji toplinu raspadajućeg plutonija pretvaraju u struju. Svaka sonda gubi oko 4 vata godišnje, otprilike šestinu onoga što daje onaj odašiljač od 23 vata, „žarulja iz hladnjaka”, pa tim jedan po jedan gasi instrumente prema popisu dogovorenom prije mnogo godina.

Prve su otišle kamere. Dana 14. veljače 1990. Voyager 1 snimio je „obiteljski portret” Sunčeva sustava, a na jednom kadru Zemlja je zauzela otprilike jedan piksel. To je slavna Blijeda plava točka. Trideset i četiri minute poslije kamere su zauvijek isključene kako bi se uštedjela energija za dugi put pred sondom.

Dana 17. travnja 2026. tim je ugasio instrument na Voyageru 1 koji je hvatao nabijene čestice i radio gotovo neprekidno od lansiranja 1977.

Od deset znanstvenih instrumenata sonda sada ima uključena dva : magnetometar i senzor plazmenih valova.

Voditeljica projekta Suzanne Dodd bila je izravna 2025.: bez gašenja instrumenata sonde bi vjerojatno imale struje tek za nekoliko mjeseci. Uz uštede možda će barem jedan instrument raditi i u 2030-ima. Nakon pola stoljeća u dubokom svemiru nitko ništa ne obećava.

Pitanje o jučerašnjem danu

Voyager 1 leti brzinom od gotovo 61.000 km/h (38.000 mph) prema zvijezdi Gliese 445. Za otprilike 40.000 godina proći će na 1,7 svjetlosnih godina od nje. Njegovi će generatori odavno ohladnjeti.

Ed Stone, koji je pola stoljeća vodio znanost Voyagera i umro 2024., rekao je da je uz Voyagere svaki dan dan otkrića. Od 18. studenoga svaki će od tih dana do Zemlje stizati s punim danom kašnjenja. Tim će za svaki novi kvar saznati najmanje dan nakon što se dogodi, a popravku će trebati još jedan dan da stigne. Jedno pitanje i jedan odgovor trajat će dva dana. Tako će od sada izgledati svaki popravak.