// Sadržaj
Sat vremena, lokalna anestezija i mali džep pod kožom podlaktice. Otprilike toliko je kirurzima u Melbourneu trebalo da prvim bolesnicima ugrade senzor koji upravlja bioničkom rukom. Nitko nije otvarao lubanju i nitko nije išao blizu mozga. Senzor leži iznad mišića ostatka uda i osluškuje njihovo električno žamorenje: osoba pokušava stisnuti prste kojih više nema, a proteza stisne svoje.
Američka tvrtka Phantom Neuro objavila je 20. listopada 2026. da je njezin uređaj Phantom X prvi put ugrađen ljudima. Riječ je o ranom ispitivanju izvedivosti, a glavno je pitanje sigurnost. Obećanje tvrtke je konkretno. Neke proteze s elektrodama na koži treba prekalibrirati svaki dan, a kalibracija Phantoma X, prema riječima izvršnog direktora Connora Glassa, mogla bi držati mjesecima. Za sada je to riječ tvrtke o dvoje bolesnika. A spor ovdje nije toliko o snazi signala koliko o znoju.
// Ispitivanje CYBORG
Džep, a ne kraniotomija
Prvi bolesnik bio je Michael Easy, 32-godišnji stolar iz grada Hastingsa kraj Melbournea. Stolaru su ruke potrebne svaki dan, pa mu je ćudljiva proteza velik problem. „Ovaj je implantat sve učinio lakšim, glađim i bržim”, kaže Easy. To je dojam jednog bolesnika, a ne izmjeren ishod. No pokazuje što ljudi žele od uređaja: protezu koja se prestane ćudjeti.
Zahvati su obavljeni u bolnici Cabrini Health , a izveo ih je plastični kirurg Michael Lo. Glass operaciju opisuje kao stvaranje džepa pod kožom i uspoređuje je s rutinskim kozmetičkim zahvatom, a ne s operacijom mozga. Nakon ugradnje ruka ima otprilike dva tjedna za cijeljenje, a tek zatim se postavlja proteza. Regulatori su ispitivanje odobrili u travnju 2026., a prema IEEE Spectrumu prvi se zahvat dogodio otprilike pet mjeseci prije objave.
Zašto je znoj najveći neprijatelj bioničke ruke
Standardna bionička ruka jednostavnija je nego što zvuči. Unutar ležišta koje se navlači na ostatak uda elektrode se priljubljuju uz kožu. Kad nositelj napne preostale mišiće podlaktice, oni daju slabe električne impulse, a elektronika ih pretvara u naredbe za šaku.
Slaba je točka koža. Pojednostavljeno, površinska elektroda je poput stetoskopa prislonjenog na tuđa prsa preko džempera: čuje se srce, ali svaki pomak tkanine dodaje šuštanje. Elektrode klize dok se ruka kreće, ležište do kraja dana drukčije sjedi, a znoj mijenja električni otpor između kože i senzora. Signal luta, a ruka počinje miješati pokrete. Neki sustavi s površinskim elektrodama, kažu razvijatelji, traže prekalibriranje svaki dan.
To nije fusnota. U preglednom radu iz 2007. koji obuhvaća četvrt stoljeća istraživanja, kanadski istraživači Elaine Biddiss i Tom Chau procijenili su da je u prosjeku 23 % odraslih odustalo od električnih proteza ruke, a još ih je više odustalo od mehaničkih na kabel. Zamislite skup uređaj koji gotovo svaki četvrti vlasnik naposljetku odloži u ormar. Razlozi su različiti, od težine i vrućine u ležištu do šake koja malo može i ne daje nikakav osjet.
Što se nalazi pod kožom
Phantom X je savitljiva traka od medicinskog silikona veličine oko 2 sa 10 centimetara. Obavija podlakticu ispod kože, iznad mišića. Na traci su dva reda elektroda i mali elektronički modul koji obrađuje signal i bežično ga šalje protezi. Unutra nema baterije: implantat energiju crpi kroz kožu iz vanjske zavojnice, objašnjava Electronics For You . Na isti se način napajaju i polžni implantati.
Ostalo radi strojno učenje. Softver uči koji uzorak mišićnih impulsa odgovara kojem pokretu. Proteza zatim može isti pokret izvesti polako ili brzo: primjerice nježno podići čašu ili brzo stisnuti šaku. Budući da elektrode više ne klize po znojnoj koži, kalibracija bi trebala trajati dulje. Ako se to potvrdi na više ljudi, jutarnji ritual ugađanja ruke mogao bi nestati.
U SAD-u je sustav već u proljeće 2025. dobio od FDA status revolucionarnog uređaja (breakthrough device designation). Zvuči veličanstveno, ali status znači skromnu stvar: ubrzava razgovore tvrtke s regulatorom i ne govori ništa o tome radi li uređaj. To odlučuju ispitivanja, a melbournesko je tek prvo.
Susjedi s istom idejom
Premještanje senzora s kože u tijelo nije nova zamisao, a Phantom Neuro ima prethodnike. Oni pokazuju koliko kirurški košta svaki korak prema unutra.
Švedski i austrijski istraživači 2020. su u časopisu NEJM opisali proteze ruke usidrene izravno u kost nadlaktice. Njihove su elektrode povezane sa živcima i mišićima, a veza je dvosmjerna: ruka prima naredbe i vraća osjete nositelju. Četvero bolesnika praćeno je tri do sedam godina i protezu su koristili u svakodnevnom životu, na poslu i kod kuće. Radi pouzdano, ali traži ozbiljnu operaciju kosti i živaca.
Istraživači u Pisi krenuli su drugim putem i 2024. izvijestili o svojem prvom bolesniku . Danielu (34) ugrađeno je šest sićušnih magneta u tri mišića podlaktice. Električni se signali uopće ne čitaju. Mišić se stegne, njegov magnet pomakne, a senzori magnetskog polja u ležištu od karbonskih vlakana prate kamo je otišao. Daniel je šaku koristio šest tjedana, a rezultati su objavljeni u časopisu Science Robotics.
Na toj ljestvici Phantom X stoji na najnižoj prečki kirurškog napora: pod kožom, ali ne u mišiću, živcu ili kosti. Tvrtka se kladi da je ta dubina dovoljna za pouzdano upravljanje, dok operacija i dalje traje otprilike sat vremena. Takav senzor ne vraća nikakav osjet: samo sluša.
Što Phantom X još ne može
Sustav ima jasne granice, a izvještaji ih otvoreno navode. Za sada implantat ne može kombinirati pokrete: okretanje zapešća uz zatvaranje prstiju nije moguće, a složene radnje treba graditi korak po korak. Sljedeći cilj tvrtke je istodobno proporcionalno upravljanje, što je način na koji radi živa ruka, s više zglobova koji se kreću odjednom i različitom silom.
Postoji i veća napomena. Sve što se zna o rezultatima dolazi od tvrtke i novinara koji su s njom razgovarali. Ispitivanje je otvoreno i jednokrako : svaki sudionik dobiva implantat i zna to. Nema recenziranih podataka, a Phantom X ostaje istraživački uređaj koji nije odobren za prodaju. Čak i IEEE Spectrum napominje da ono što djeluje kod jednog ili dvoje bolesnika ne mora djelovati kod svih.
Melbournski pokus tako provjerava skromnu hipotezu: da bi se proteza slušala, možda nije potrebno posezati u mozak. Odgovor će dati ispitivanja. Ako hipoteza vrijedi, glavna prepreka bioničkim rukama nikada nije bio slab signal, nego nekoliko milimetara znojne kože.
