Neuralinkov implantat dosegnuo 75 riječi u minuti, ali rada još nema

Sedamdeset pet riječi u minuti i jedna pogreška na 17 riječi. Taj je rezultat Neuralink objavio na X-u 28. listopada 2026.: osoba s amiotrofičnom lateralnom sklerozom (ALS) diktirala je tekst moždanom implantatu već u prvom tjednu nakon što je uključen. Prije tri godine najbolji sustav te vrste krivo je prepoznavao otprilike svaku četvrtu riječ.

Ako se broj potvrdi, to je najbolji početak koji je ijedan govorni implantat prijavio: nijedan sustav u prvom tjednu nije spojio ovakvu brzinu i ovakvu točnost. Zvuči kao rekord. No za sada se cijela objava stane u dvije rečenice. U njima nema ni riječi o tome koliko je ljudi sudjelovalo, kako je test izveden ni koliko često sudionik zaista može tako govoriti. Najbolja mjerila već postoje: muškarac s ALS-om koji gotovo dvije godine kod kuće govori putem implantata i vratio se na posao.

Dvije rečenice umjesto članka

U biti, objava kaže ovo. Tvrtka omogućuje „govor u tekst i glas razgovornim tempom” osobama s ALS-om. Jedan je sudionik u prvom tjednu dosegnuo 75 riječi u minuti uz stopu pogreške od 5,8 % na rječniku od 125 000 riječi. Istoga je dana neurokirurg Nader Pouratian podatke predstavio na godišnjem sastanku NEALS-a, udruge istraživača ALS-a.

Pouratian vodi ispitivanje VOICE. Prema upisu u registar , riječ je o ranoj studiji u jednoj bolnici u Dallasu sa šest sudionika. Glavni joj je cilj sigurnost: komplikacije i nuspojave u godini nakon operacije. Govor je sekundarni cilj, a mjeri se kao najbolja brzina postignuta u pojedinom mjesecu.

Odatle prvo pitanje o objavi. Ako ispitivanje brzinu broji po vrhuncu, 75 riječi u minuti lako može biti najbolji trenutak, a ne prosjek. Objava šuti i o još nečemu: je li sudionik čitao rečenice s ekrana ili govorio što god mu je palo na pamet. Za govorne implantate razlika je golema, jer je ponavljanje zadanog teksta puno lakše od vođenja razgovora.

Kako mozak diktira

Tko jedva govori i slabo se služi rukama (zbog ALS-a, moždanog udara ili ozljede leđne moždine) ostaje mu tipkanje jednim prstom ili očima. Sporo je i iscrpljujuće. Zato zanima izravna veza iz mozga.

Govorni implantat ne čita misli u svakodnevnom smislu. Njegove elektrode leže u dijelu korteksa koji pokreće usne, jezik i grkljan. Kad osoba pokuša izgovoriti riječ, neuroni se ondje pale gotovo kao prije bolesti, makar mišići više ne reagiraju. Softver u tim naletima uči prepoznavati govorne glasove, a jezični model od glasova slaže vjerojatne riječi. Zamislite to kao autokorekciju na telefonu, samo što tipke pritišće korteks.

U rujnu je Neuralink opisao sudionika po imenu Terry. Algoritam je najprije trenirao tako da je riječi bezvučno oblikovao ustima, a zatim ih je samo mislio i čuo kako iz zvučnika izlazi njegov stari glas. Njegov implantat N1 smješten je u lubanji, bežično se puni i podatke šalje radijom. Neuralink ne kaže jesu li novi brojevi Terryjevi.

Tri godine utrke u brojkama

U kolovozu 2023. Nature je u istom broju objavio dva rada koji su pokrenuli sadašnju utrku. Timovi sa Stanforda i iz San Francisca jurili su brzinu i približili se polovici tempa normalnog govora, ali su to platili točnošću. Autori sa Stanforda sami su postavili letvicu: običan razgovor teče brzinom od oko 160 riječi u minuti.

Zatim je prednost preuzela točnost. Tim sa UC Davisa 2024. je u časopisu NEJM opisao 45-godišnjeg muškarca s ALS-om, Caseyja Harrella. Drugoga dana njegov je implantat razumio 90,2 % riječi, dakle otprilike jednu pogrešku na deset. Neuralink tvrdi da u prvom tjednu ima jednu pogrešku na 17 riječi, uz više nego dvostruko veću brzinu od one koju je Harrell tada postizao u slobodnom razgovoru, iako uvjeti njegova testa nisu poznati.

Tri tisuće osam stotina sati Caseyja Harrella

Najkorisnije mjerilo stiglo je u lipnju 2026. Nature Medicine objavio je rezultate gotovo dvije godine u kojima se Harrell kod kuće služio implantatom više od 3800 sati. Proizveo je gotovo 2 milijuna riječi i više od 183 000 rečenica, u prosjeku 56 riječi u minuti. Sustavom upravlja njegov kućni tim za njegu, bez istraživača, a Harrell se vratio na posao s punim radnim vremenom kao zaštitnik okoliša.

Ista studija pokazuje koliko se laboratorijska točnost razlikuje od stvarnog života. U kontroliranim testovima sustav je točno prepoznao više od 99 % riječi. U svakodnevnom govoru sam je Harrell 92 % rečenica ocijenio točnima ili uglavnom točnima. Otprilike jedna rečenica od dvanaest imala je primjetnu pogrešku. To se osjeti u svakodnevnom razgovoru, iako bi po mjerilima iz 2023. djelovalo kao čudo.

Harrellov sustav ima vlastita ograničenja: elektrode proizvodi druga tvrtka, Blackrock Neurotech, a on je i dalje kabelom spojen na vanjsko računalo. Neuralinkov bežični dizajn mogao bi se pokazati lakšim za kućnu uporabu. No to se može saznati samo na isti način: mjesecima običnog života, a ne tjedan dana.

Koliko je to daleko od pravog razgovora

Čak i u najboljem slučaju 75 riječi u minuti manje je od polovice tempa običnog govora. Dovoljno za diktiranje e-pošte. Nedovoljno za svađu za večerom.

Razgovor ovisi i o tome koliko brzo možete odgovoriti: stanka od nekoliko sekundi lomi ritam, a sugovornik vam dovrši rečenicu ili odluta na svoj telefon. Neuralink nije rekao ništa o kašnjenju, što za razgovor uživo znači više od rekordne brzine.

Za tri godine govorni su implantati prešli put od jedne pogrešne riječi od četiri do manje od jedne na sto u testovima. Harrell kaže da mu nijedna tehnologija koju je isprobao nije omogućila komunikaciju tako blizu njegova prirodnog načina govora. Sudionici ispitivanja VOICE tek trebaju pokazati isto, ne u prvom tjednu, nego kod kuće, mjesec za mjesecom.

Harrellu je trebalo gotovo dvije godine da dođe do svojih 2 milijuna riječi. Koliko će riječi do tada zabilježiti sudionik Neuralinka i koliko će ih biti pogrešno?