Nakon ove gljive po stolu hodaju mali ljudi, a poznatog psihodelika u njoj nema

U restoranima kineske provincije Yunnan za jednu je određenu gljivu spremna kuhinjska budilica. Tava ostaje na vatri petnaest minuta, a gosti se mole da jelo ne diraju dok budilica ne zazvoni. Razlog te strogosti neobičan je: nedovoljno termički obrađena gljiva pola dana do dan poslije pokaže ljudima sićušne ljude. Desetci ili stotine figurica, visokih od nekoliko centimetara do trideset, šeću stolom, padaju s ruba i hodaju oko tanjura, a ne kroz njih.

Mještani je zovu jian shou qing, »plavi se u ruci«, jer meso mijenja boju tamo gdje se prelomi. Znanstveni joj je naziv Lanmaoa asiatica i gotovo sto godina muči znanstvenike. U lipnju 2026. mikolozi sa Sveučilišta u Utahu pokazali su da slične priče iz Kine i s Filipina vode do iste vrste. Šezdesetih godina čak je i Albert Hofmann, kemičar koji je otkrio LSD, testirao slične gljive iz Nove Gvineje i nije našao ništa. Sada su istraživači utvrdili da u gljivi jian shou qing nema ni psilocibina ni gena potrebnih da se on proizvede.

Mali ljudi koji poštuju pravila

Liječnici te viđenja zovu liliputanskim halucinacijama, po sićušnim stanovnicima Liliputa iz Gulliverovih putovanja. Obično su rijedak simptom bolesti. Kod gljive jian shou qing one su pravilo. Prema bolničkim zapisima iz Yunnana koje navodi doktorand Colin Domnauer, oko 96 % bolesnika koji su zatražili liječničku pomoć nakon takvog obroka vidjelo je male ljude. Viđenja, kaže Domnauer u intervjuu, traju nekoliko dana, ponekad i tjedana.

Ljudi koji se nikad nisu sreli opisuju iste pojedinosti. Oko 90 % govori o likovima nalik vilenjacima, klaunovima ili vilama u jarkoj odjeći, visokima od 3 do 30 centimetara. Domnauer na blogu muzeja prepričava priču jednog profesora iz Yunnana. Podigao je stolnjak i ispod njega ugledao stotine malih ljudi koji marširaju poput vojnika. Kad je stolnjak podigao više, glave su im se odvojile i zalijepile za donju stranu tkanine, dok su tijela nastavila marširati u mjestu. Profesor ih je čak izmjerio: oko dva centimetra. U drugom izvještaju čovjek koji je jeo juhu vidio je kako figurice skaču s žlice u zdjelu i plivaju u njoj. Kad je zahvatio još jednu žlicu, i dalje su se vidjele u njegovim ustima.

Najčudnije je to što se viđenja pokoravaju fizici. »Ne prolaze kroz zidove ni slično«, kaže Domnauer. Liliputanci bolesnika ponašaju se jednako: nizozemski psihijatar Jan Dirk Blom, koji je proučio stotine opisanih slučajeva, izbrojio je da su u 97 % njih figure »živjele« u stvarnom okruženju, na podu, stolu ili pokrivaču.

Devedeset godina »gljivljeg ludila«

Slična se gljiva spominje već u daoističkom tekstu iz 3. stoljeća: pojedeš li je sirovu, upozorava, »vidjet ćeš malog čovjeka«. Zapadni su znanstvenici za male ljude doznali tek 1934., iz gorja Papue Nove Gvineje. Mještani su jeli divlju gljivu zvanu nonda, a kod nekih se razvilo ono što su stranci nazvali »gljivljim ludilom«. Jedan je starješina rekao da je vidio sićušne ljude s gljivama oko lica.

Pedesetih i šezdesetih godina zagonetkom su se pozabavili antropolozi i mikolozi. Sužili su krug osumnjičenih na nekoliko vrganja, rođaka jestivog vrganja. Uzorci su poslani Albertu Hofmannu, koji je izolirao psilocibin i otkrio LSD. Ako je itko mogao pronaći psihoaktivni spoj u gljivi, bio je to on. Hofmann nije našao ništa.

Nakon toga tema je utihnula. Istraživači su zaključili da je »gljivlje ludilo« prije društvena pojava nego kemijska: ljudi su očekivali viđenja jer je to bio običaj, pa su ih i imali. Objašnjenje se činilo razumnim sve do devedesetih, kad su slične priče stigle iz Yunnana, tisućama kilometara od Nove Gvineje. Američki mikolog David Arora 2008. je u časopisu Economic Botany posvetio članak yunnanskim »malim ljudima«. Ali koja je gljiva kriva, ostalo je nejasno: Lanmaoa asiatica opisana je tek 2015., na primjercima s tržnice.

Jedna vrsta, dvije tisuće kilometara razmaka

Domnauer je za gljivu prvi put čuo na nastavi mikologa Toma Brunsa i od nje je napravio temu disertacije u laboratoriju Bryna Dentingera u Prirodoslovnom muzeju Utaha. Godine 2024. doznao je da zajednica u planinama Cordillera na sjeveru Filipina jede divlju gljivu zvanu sedesdem. Prema riječima stanovnika, i ona donosi male ljude, koji tamo imaju čak i svoje ime: ansisit.

Domnauer je ondje otputovao s lokalnim vodičima i prikupio uzorke. Kako piše, prije toga nitko nije znanstveno proučavao gljive te regije. Analiza DNK pokazala je da su sedesdem i yunnanski jian shou qing jedna vrsta, Lanmaoa asiatica. Dva mjesta dijeli više od dvije tisuće kilometara mora i planina, a smatralo se da gljiva raste samo u Kini.

Dvije zajednice koje ne znaju jedna za drugu i gljivu jedu na različite načine opisuju isto. »To pokazuje da ti bizarni psihološki učinci nisu kulturne pojave ni slučajnosti«, rekao je Domnauer u priopćenju sveučilišta.

Od 17 vrsta roda Lanmaoa koje je tim izbrojio, viđenja izaziva, čini se, samo L. asiatica. Njezin najbliži rođak raste u Sjevernoj Americi. Nitko nije prijavio viđenja nakon njegova jedenja, no možda ih jednostavno nitko nije primijetio: tu gljivu gotovo nitko ne jede.

Gljiva iz Nove Gvineje ostaje neprovjerena. Dentinger ju je pokušao prikupiti u Papui Novoj Gvineji, ali su mu poremetili planove neobično suhi vremenski uvjeti.

Bez psihodelika, čak ni u genima

Najpoznatije halucinogene gljive proizvode jednu od dviju tvari: psilocibin, poput »čarobnih« gljiva, ili ibotensku kiselinu, poput muhare. Da bi sastavila takvu molekulu, gljiva treba gene, nešto poput recepta za enzime koji je korak po korak slažu. U genomu vrste L. asiatica nema ne samo gotove tvari nego ni same stranice recepta, čak ni daleke podudarnosti. Ni kemijsko testiranje nije ništa pronašlo. »Nismo našli apsolutno nikakav trag«, kaže Domnauer.

Sjetite se sada restoranske budilice. Kuhanje uništava nepoznatu tvar, zbog čega se dobro prokuhana gljiva u Yunnanu smatra delicijom. Istraživači uspoređuju sirove i kuhane uzorke i traže ono što nestaje na toplini. Prema Domnaueru, aktivni dio ekstrakta suzili su na šačicu kandidata. Miševi koji su dobili ekstrakt gljive ponašali su se primjetno drukčije od kontrolne skupine, iako po ponašanju miša nije moguće znati koliko je to blizu ljudskom viđenju.

Domnauer dopušta da krivac uopće nije alkaloid, klasa kojoj pripada gotovo svaki poznati halucinogen, nego veliki protein. Proteini se pri zagrijavanju često raspadaju, pa se ta zamisao barem ne protivi kuhinjskoj budilici. Zasad je to slutnja, a ne rezultat.

Zašto mozak crta male ljude

Za medicinu je nalaz važan ne samo zbog egzotike. Liliputanske halucinacije prate mnoge bolesti. Blom je 2021. sažeo 226 opisanih slučajeva, a polovica ih se svodila na tri uzroka: shizofreniju, poremećaj uzimanja alkohola i gubitak vida. U 8 % slučajeva bolesnik je umro, ali riječ je o ljudima čija su viđenja pratila osnovnu bolest. Blom izričito navodi da te halucinacije nisu tako bezopasne kako se tradicionalno smatralo.

Kako ih mozak proizvodi, nije posve jasno. Jedno od objašnjenja koja Blom razmatra jest da vidna područja mozga, lišena uobičajenog ulaza, počinju crtati sama. Pojednostavljeno, to je kao zaslon koji, kad je signal slab, umjesto praznine prikazuje vlastite slike. Nije čudo što je gubitak vida među glavnim uzrocima.

Problem je što je takva viđenja teško proučavati. Dolaze bez upozorenja, kod bolesnih i starijih ljudi, i ne mogu se prizvati u laboratoriju. Jian shou qing je drukčiji. »Taj učinak izaziva pouzdano, dok ga ta stanja izazivaju vrlo rijetko«, objašnjava Domnauer. Ako se molekula pronađe, neuroznanstvenici će prvi put moći uključiti liliputanske halucinacije po rasporedu i promatrati koji dijelovi mozga rade. Zasad, piše Blom, liječnici ne liječe same halucinacije nego bolest iza njih, a takva bi molekula mogla otkriti njihov vlastiti mehanizam.

Dok Dentingerov tim frakciju po frakciju obrađuje ekstrakt, kuhari u Yunnanu i dalje prže gljivu točno petnaest minuta. Ne znajući, već dugo provode pokus koji znanstvenici tek započinju: provjeravaju koliko je topline potrebno da nepoznata molekula prestane ljudima pokazivati Liliputance.